TEKST: IVANA PEKUŠIĆ / FOTO: ARHIV SAMOSTAN

​Ne prođe dan, kažu sestre, a da netko ne pozvoni na vrata. Motivi za njihov dolazak su različiti, ali uglavnom dolaze s istom potrebom da ih netko primi i sasluša. Sestre su tu da im pruže utješnu riječ ili samo saslušaju, da im pomognu olakšane duše izići iz samostana. Ono što im ljudi povjere, sestre poslije nose u svojim molitvama.

​Na brežuljku u Brestovskom, nedaleko od Kiseljaka, nalazi se samostan sv. Klare, mjesto koje posjetitelja odmah osvaja tišinom i osjećajem smiraja. Ovdje žive sestre klarise, redovnice Drugoga franjevačkog reda i trenutno jedina zajednica klarisa u Bosni i Hercegovini.

​Red sv. Klare u Bosni i Hercegovini

​Sestre klarise ne bilježe dugu povijest postojanja u Bosni i Hercegovini. Ideja o osnivanju samostana u Bosni rodila se u samostanu sv. Klare u Splitu, a posebno ju je nosila s. Hijacinta Batinić koja nas je ugostila prilikom našega posjeta samostanu. S. Hijacinta, rodom iz okolice Uskoplja, svoju je želju povjerila tadašnjem provincijalu Bosne Srebrene fra Luki Markešiću. Nakon razgovora i traženja prikladnoga mjesta izbor je pao na Brestovsko.

​Samostan je svečano otvoren i blagoslovljen 11. lipnja 1989. godine. Četiri sestre: s. Ivana Šuljić, s. Terezija Purtić, s. Hijacinta Batinić i s. Rozarija Meštrović, stigle su iz Splita kako bi započele novi oblik kontemplativnoga života u Bosni. Bio je to važan trenutak za franjevačku prisutnost u Bosni. Uz Prvi i Treći franjevački red, u Brestovskom se pojavio i Drugi franjevački red – Red svete Klare.

​S. Hijacinta, opatica brestovske zajednice, kao djevojka je otišla u Italiju i stupila u samostan klarisa u Viterbu. Potom je došla u Split, gdje je položila svečane zavjete. A onda je, zajedno s još nekoliko sestara, krenula prema Bosni. Odluka da se vrati „kući, u Bosnu” nije bila jednostavna, ali je bila čvrsta.

​Razgovor smo započeli pitanjem razmišlja li ikada o tome kako bi njezin život izgledao da se nije odlučila doći u Brestovsko, a odgovor smo dobili bez trenutka zadrške i s osmijehom: „Koliko god iskušenja imamo, Bog nas uvijek dovede točno tamo gdje trebamo biti”. Nakon njezina odgovora, pitanje koje sam sljedeće željela postaviti odjednom mi se učinilo gotovo nepotrebnim: koliko je teško cijeli život provesti na jednom mjestu, moliti i obavljati jednostavne poslove, dok svijet nudi toliko drugih mogućnosti? Odgovor na njega dobila sam bez ijedne riječi. Sestre koje smo susreli u samostanu, na njega su odgovorile svojom ljubaznošću, osmijehom i mirnoćom koja vam poručuje kako je prepoznati Božji poziv i odgovoriti na njega izvor dubokoga mira i istinske radosti.

​Na raskrižju dviju stvarnosti

​Klarise žive klauzurnim, kontemplativnim načinom života. To znači da njihov svakodnevni život nije usmjeren prema javnom djelovanju, putovanjima i velikim projektima, nego prema molitvi, zajedništvu, radu i životu u Božjoj prisutnosti.

​Fra Nikica Vujica, duhovnik sestara klarisa, uzvisinu na kojoj se nalaze crkva i samostan od milja zove „brijeg sv. Klare” jer je to mjesto na kom se već više od tri desetljeća, po uzoru na svetu Klaru i svetoga Franju, živi u molitvi i predanju Božjoj providnosti.

​Danas u samostanu živi 14 sestara. Njihov život je naizgled vrlo jednostavan: svakodnevna molitva, rad, šutnja i zajedništvo. Iako žive i rade odvojene od javnosti, sestre naglašavaju da su vezane za lokalno stanovništvo i da, u okviru svojih pravila života, rado odvajaju vrijeme za sve one koji posjećuju samostan. A to čak nije bilo ni potrebno da kažu kroz razgovor, tu prisnost i prijatnost smo i sami osjetili. Njihova lica su vedra, u razgovoru su jednostavne i prisutne. I dok ih slušate, počinjete shvaćati kako one u samostanu žive na raskrižju dviju stvarnosti: povučenosti i otvorenosti. S jedne strane, sestre su pozvane na klauzuru i kontemplaciju. S druge, redovito primaju ljude koji im dolaze.

​Na prozorima samostana nalaze se rešetke kao i u samom samostanu. Rešetke odvajaju prostor u kojem žive sestre od onoga u kojem se susreću s posjetiteljima i predstavljaju granicu između sestara i svijeta. No, ako provedete malo vremena u samostanu, postane jasno da je njihova uloga više simbolična nego konkretno „zaštitnička” jer rešetke nisu tu da zaštite sestre od ljudi ili da bi ih sakrile od svijeta niti zato što je čovjek koji dolazi na njihova vrata nepoželjan. Rešetke su granica koju su sestre same izabrale i postavile između života koji je usmjeren prema Bogu i vanjskoga svijeta.

​Ne prođe dan, kažu sestre, a da netko ne pozvoni na vrata. Motivi za njihov dolazak su različiti, ali uglavnom dolaze s istom potrebom da ih netko primi i sasluša. Sestre su tu da im pruže utješnu riječ ili samo saslušaju, da im pomognu olakšane duše izići iz samostana. Ono što im ljudi povjere, sestre poslije nose u svojim molitvama.

​Ljudi im često kažu da u samostanu osjećaju poseban mir. Sestre nemaju potrebu to mnogo objašnjavati. Za njih je to blizina Boga, onoga koji je, kako same kažu, blizu onima skršena srca.

​Jedan dan u samostanu

​Dan sestara u Brestovskom počinje vrlo rano. U 5:30 ustaju, slijede razmatranje, Jutarnja, Treći čas i franjevačka krunica, a u 7:30 slavi se sveta misa. Nakon doručka počinje rad. Dan je ponovno ispunjen molitvom, krunicom, klanjanjem i liturgijom, a navečer slijedi Povečerje te Služba čitanja u ponoć. Četvrtkom je klanjanje i večernja misa, dok je prvoga petka u mjesecu cijeli dan posvećen klanjanju pred Presvetim.

​No nemojte pomisliti da se iza zatvorenih samostanskih vrata sve svodi samo na molitvu. Klarise rade, jer je za njih rad dio odgovornoga i uravnoteženoga redovničkog života. Jedna od njihovih osnovnih aktivnosti jest pečenje hostija. Uz to obavljaju kućanske poslove i obrađuju samostanski vrt u kojem uzgajaju povrće, voće i cvijeće. Sestre prema svojim talentima sudjeluju i u glazbi, slikanju i šivanju, a i izrađuju i moći svete Klare koje daruju posjetiteljima.

​Pečenje hostija primarni je posao sestara i, uz povremena dobročinstva, njihov jedini izvor prihoda. Sv. Klara željela je da njezine sestre žive jednostavno. Poticala ih je da rade marljivo i ponizno, ali tako da rad nikada ne ugrozi molitveni duh. Zato se molitva i rad u ovom samostanu nadopunjuju i jedno drugome daju smisao.

​Čudo sv. Klare

​Svetkovina svete Klare, koja se svake godine obilježava 11. kolovoza, dan je kada se „brijeg sv. Klare” posebno ispuni ljudima. Dolaze svećenici, redovnici i redovnice, župljani, hodočasnici i vjernici iz okolnih mjesta i šire. Svečan je to dan za sestre koje ga obilježavaju jednom jako lijepom tradicijom: oko 3000 malih kruščića svake godine bude podijeljeno ljudima koji su toga dana došli na svetkovinu.

​Sestra Hijacinta pojasnila nam je da su za pokretanje ove tradicije bile inspirirane događajem iz života sv. Klare, kada je, u želji da malom količinom kruha nahrani veliki broj časnih sestara, napravila čudo i umnožila kruh.

​Pored vrata samostana stoji natpis: „Majko Božja, blagoslovi onoga koji ulazi u ovaj dom, zaštiti i sačuvaj onoga koji iz njega izlazi i daj mir onome koji u njemu ostaje”. I zaista, brojni su oni koji su taj blagoslov osjetili pri odlasku iz samostana, koji su nakon razgovora sa sestrama kući otišli malo mirniji jer tišina i mir samostana sv. Klare u Brestovskom ne ostaju zarobljeni unutra. Prema vani se širi sa svakom molitvom koju sestre izgovore za nekoga i sa svakim kruščićem koji na svetkovinu svete Klare prijeđe iz njihovih ruku u ruke hodočasnika.

​Možda je to zato što se ovdje, kao na svakoj uzvisini, čovjek malo udalji od svega što ga je dolje pritiskalo. A možda i zato što se s ovoga mjesta jasnije vidi ono što iz doline često nije moguće vidjeti: da je mir nešto što se, baš kao i kruh, može podijeliti. I što ga više dijeliš, više ga ima. Na „brijegu svete Klare” zato se već više od tri desetljeća događa malo čudo. Sestre žive skriveno od svijeta, ali nisu skrivene od čovjeka kojem velikodušno pružaju ono što imaju: molitvu, vrijeme, pažnju i mir. I kada ljudi posjete klarise u Brestovskom, na odlasku iza njih ostaje isti brijeg s istim samostanom, samo je u svijetu ispod njih jedan čovjek mirniji. I to je, čini se, način na koji se na „brijegu svete Klare” mir umnaža.

TEKST: IVANA PEKUŠIĆ / FOTO: ARHIV SAMOSTANA

Svjetlorijeci.ba