Jimmy Carter, skromni farmer iz Georgije koji se kao američki predsjednik borio s lošim gospodarstvom i iranskom talačkom krizom, no koji je izvojevao mir između Izraela i Egipta te kasnije primio Nobelovu nagradu za mir za svoj humanitarni rad, umro je u dobi od 100 godina, izvijestili su američki mediji.
Nakon što je na američkim predsjedničkim izborima pobijedio republikanskog predsjednika Geralda Forda 1976. godine, Jimmy Carter je kao demokratski predsjednik služio od siječnja 1977. godine do siječnja 1981. godine. Carter je napustio Bijelu kuću nakon što ga je na izborima pobijedio republikanac Ronald Reagan, bivši glumac i guverner Kalifornije.
Carter je živio duže nakon svoga vremena u Bijeloj kući nego bilo koji drugi američki predsjednik. Usput je zaradio reputaciju da je bolji kao bivši predsjednik nego kao predsjednik, što je uloga koju je voljno prihvaćao.
Sporazum iz Camp Davida
Njegov jedini predsjednički mandat obilježili su događaji poput sporazuma iz Camp Davida 1978. između Izraela i Egipta, koji su zajamčili određenu stabilnost na Bliskom istoku, ali i izazovi poput recesije, ustrajne nepopularnosti i iranske talačke krize kojom se bavio posljednja 444 dana svoga mandata.
U posljednjih nekoliko godina Carter je imao zdravstvenih problema, uključujući melanom koji se proširio na jetru i mozak. U veljači 2023. odlučio je primati palijativnu njegu umjesto da se dalje podvrgava daljnjim operativnim zahvatima. Njegova supruga Rosalynn Carter umrla je 19. studenog 2023. u dobi od 96 godina. Carter se pojavio na njezinu sprovodu u invalidskim kolicima.
Carter je Bijelu kuću napustio kao izrazito nepopularan predsjednik, no desetljećima je energično djelovao u humanitarne svrhe. 2002. godine primio je Nobelovu nagradu u znak svojih “neumornih zalaganja da pronađe mirna rješenja međunarodnih sukoba, da unaprijedi demokraciju i ljudska prava i promovira gospodarski i društveni razvoj.”
Carter je kao guverner Georgije bio centrist populističkih nastojanja. U Bijelu kuću ušao je kao 39. predsjednik SAD-a. Bio je politički autsajder u vrijeme kada se Amerika još uvijek oporavljala od afere Watergate, koja je dovela do ostavke republikanskog predsjednika Richarda Nixona 1974. i dolaska Forda s potpredsjedničke na predsjedničku poziciju.
“Ja sam Jimmy Carter i natječem se za predsjednika. Nikad vam neću lagati”, obećao je široka osmijeha.
Postao glas za obespravljene i vođa u borbi protiv gladi i siromaštva
Kad su ga 1991. godine u dokumentarnom filmu upitali da opiše svoje predsjedništvo, Carter je rekao: “Najveći neuspjeh koji smo imali bio je politički neuspjeh. Nikad nisam uspio uvjeriti Amerikance da sam moćan i snažan čelnik.”
Unatoč poteškoćama u svome mandatu, Carter je imao malo oponenata koji su postigli što je on postigao kao bivši predsjednik. Globalno je postao priznat za svoja zalaganja za ljudska prava, za to što je postao glas za obespravljene i vođa u borbi protiv gladi i siromaštva, zadobivši poštovanje koje mu je izmaklo dok je bio u Bijeloj kući.
Carter je 2002. godine dobio Nobelovu nagradu za mir za promicanje ljudskih prava u rješavanju sukoba diljem svijeta, od Etiopije i Eritreje do Bosne i Haitija. Njegov Carter Centar u Atlanti slao je međunarodna promatračka izaslanstva na biračka mjesta diljem svijeta.
Još od tinejdžerskih dana djelovao je kao baptistički vjeroučitelj te je u svoje predsjedništvo unio snažan osjećaj moralnosti, govoreći otvoreno o svojoj vjeri. Također je u svoje predsjedništvo unio skromnost – tijekom svoje inauguralne parade hodao je umjesto da se vozi u limuzini.
Bliski istok bio je u fokusu Carterove vanjske politike. Mirovni sporazum između Egipta i Izraela iz 1979. godine, utemeljen na sporazumima iz Camp Davida 1978., okončao je stanje rata između dviju susjednih država.
Carter je doveo egipatskog predsjednika Anwara Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina u predsjedničku rezidenciju Camp David u Marylandu na razgovore. Kasnije, kad je djelovalo da su sporazumi u krizi, Carter je odletio u Kairo i Jeruzalem i osobno se založio da sporazum uspije.
Tim sporazumom Izrael se povukao s egipatskog poluotoka Sinaja te su uspostavljeni diplomatski odnosi između dvije zemlje. Begin i Sadat su osvojili Nobelove nagrade 1978. godine.
Posljednje poniženje
Do izbora 1980. godine, ključna pitanja bila su visoka inflacija, kamatne stope koje su premašile 20 posto i podivljale cijene nafte, kao i iranska talačka kriza koja je donijela poniženje Americi. Ovi problemi obilježili su Carterovo predsjedništvo i podrili njegove mogućnosti za osvajanjem drugog mandata.
Revolucionari odani iranskom vrhovnom vođi ajatolahu Homeiniju 4. studenoga 1979. godine upali su u američko veleposlanstvo u Teheranu, pohvatali prisutne Amerikance i zatražili izručenje šaha Mohammada Reze Pahlavija kojega je podupirao SAD i koji se liječio u američkoj bolnici.
Američka javnost najprije je podržala Cartera. No, potpora njemu je splasnula u travnju 1980., kad je oslobađanje talaca propalo, pri čemu je osam američkih vojnika poginulo u zrakoplovnoj nesreći u iranskoj pustinji. Carterovo posljednje poniženje bilo je to što je Iran zadržao 52 taoca sve do prisezanja zakletve Ronalda Reagana 20. siječnja 1981., nakon čega su taoci pušteni na slobodu.
U još jednoj krizi, Carter je prosvjedovao protiv invazije bivšeg Sovjetskog Saveza na Afganistan 1979. godine bojkotom Olimpijskih igara u Moskvi 1980. Također je zatražio od američkog Senata da odgodi razmatranje važnog sporazuma o nuklearnom naoružanju s Moskvom.
Svejedno, Sovjeti su ostali u Afganistanu čitavo jedno desetljeće.
Osnovao dva nova američka ministarstva
Carter je 1978. godine jedva osigurao odobrenje Senata za sporazum kako bi Panamski kanal došao pod ingerenciju Paname, unatoč kritičarima koji su tvrdili da je taj plovni put ključan za američku sigurnost. Također je završio pregovore o cjelovitim američkim vezama s Kinom.
Carter je osnovao dva nova američka ministarstva – obrazovanja i energetike. Uslijed visokih cijena goriva, rekao je da je američka “energetska kriza” “moralni ekvivalent rata” i pozvao zemlju da se okrene energetskoj štednji. “Naša je zemlja najrastrošnija na svijetu”, rekao je Amerikancima 1977. godine.
James Earl Carter Jr. rođen je 1. listopada 1924. godine u Plainsu u Georgiji kao jedno od četvero djece poljoprivrednika i trgovkinje. Diplomirao je na Mornaričkoj akademiji SAD-a 1946. godine, služio je u programu nuklearnih podmornica, no kasnije se posvetio obiteljskom poslu uzgoja kikirikija.
Svoju suprugu Rosalynn oženio je 1946. godine. Njihov brak nazvao je “najvažnijom stvari u svome životu”. Imali su tri sina i kćer.
Carter je u međuvremenu postao milijunaš, a političku karijeru započeo je u Georgiji, gdje je služio kao državni zastupnik prije nego što je postao guverner te savezne države od 1971. do 1975. godine.
2005. godine Carter je rat koji je Bush mlađi pokrenuo protiv Iraka 2003. godine ocijenio kao “najodvratniju i najštetniju pogrešku” koju je učinila američka nacija. Nazvao je administraciju Georgea W. Busha “najgorom u povijesti” te je rekao da je potpredsjednik Dick Chaney “katastrofa” za njihovu zemlju.
2019. godine pitao se ima li Donald Trump legitimitet kao predsjednik, rekavši “da je doveden u ured zato što su se uime njega u izbore umiješali Rusi”.
Carter je također posjećivao komunističku Sjevernu Koreju, zbog čega su smanjene napetosti nuklearne krize te se tadašnji predsjednik Kim II Sung složio zamrznuti nuklearni program kako bi se dijalog sa SAD-om nastavio. Carter je napisao više od 20 knjiga, od predsjedničkih memoara do dječjih knjiga i knjiga poezije, kao i djela o vjeri i diplomaciji.
