Postoje tako neki ljudi koji su rođeni dobri. Oni su zadovoljni i sretni s tim malim što imaju, i ništa drugo od Boga ne žele osim da to što imaju – potraje.
Jedna od takvih velikih ljudi koji žive malo i lagano je i Zdenka Kučera, koja živi u Brestovskom, oćina Kiseljak, sa Alenom Avdićem je pričala o tome kako živi u slozi i ljubavi sa svoje tri sestre i tri brata. Ona kao najmlađa kaže da svi jedni drugima pomažu, da čuvaju jedni druge, smatrajući da je to normalno i poželjno za sve.
– Kad sve dane svog života saberem, sve mi stane u jedan dan života – kaže ona navodeći kako je važno biti dobar i pomagati drugima, jer to je jedino bitno.
Na pitanje kako vidi sve one ljudi koji se svađaju sa najbližima, koji jedni drugima prave pakao od života, one žene koje su u stanju da ostave obitelj i odu, ona kaže:
“- Ima tih nekih je*** svekrva. Takva je bila i moja. Da me nije rastavila do muža – crkla bi. Mislila je da on može bolje, mislila je da ja nisam za njega. Pet godina sam živjela sa njim u Hamburgu, a onda je on našao drugu. I šta ću ja, pokupim se i sa djetetom se vratim ovde, kući. Poslije se on oženio i ja sam se opet udala i dobila sam kćerku.
Kod Zdenke nema zavisti, nema loše priče, ružnih riječi. Ona je srećna, zadovoljna i to se vidi. O svekrvi i bivšem mužu ništa loše ne želi da kaže, jer “bilo pa prošlo.”
– Danas se ne smiješ ni nasmijati, svijet odmah kaže – šta je onoj budali, šta se smije. A i ljudi ne svaćaju da ništa u životu nije važno koliko biti dobar.
Viđala sam na sahranama – imao je sve, a opet je otišao dolje, umro je a ništa sa sobom nije ponio. Ja sam zadovoljna sa svojim ovim što imam, imam dosta – kaže Zdenka.
