Iako je glasovit kao borac za bolju, ponajviše svoju, prošlost, Ljiljan Zlatni prilično neoprezno inzistira na omjeru 2:1. Tragična nas povijest, naime, uči kako takav rezultat sugerira preglasavanje jednog naroda. Uostalom, sjetimo se, koga nije strah, ’92.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

U predizbornoj kampanji, praktički u samoj njezinoj završnici, bošnjački je narodni heroj otkrio kako ima najmanje dvije dvojbe glede Christiana Schmidta. Treba, međutim, kazati kako je toga vječitoga njihova favorita za hrvatsku fotelju u troglavome bh. državnom vrhu, malo isprovocirao i sam – visoki predstavnik. Naime, prije nekoliko dana Nijemac je skinuo diplomatske rukavice i u predvečerje još jednoga povijesnoga listopada poručio: „Oni koji kažu sad ćemo napraviti revoluciju i poništit ćemo sve identitete, ne rade u korist poboljšanja stvari.“

A što fali Sejdić & Finciju?!

Jasno, uvijek budni korifej Građanske odmah se – lumen je to! – prepoznao i uzvratio opaskom kako ne pravi nikakvu revoluciju. A drugačije bi to bilo kada bi se latio toga posla – mnogo žešće, veli, negoli Schmidt to može uopće i zamisliti. Istovremeno, taj revolucionar s (ipak) zadrškom ne zna tko je Visokom savjetovao da prepozna revoluciju u njegovoj predizbornoj kampanji – i inače! No, ako je to sam Christian smislio, Ljiljan Zlatni drži kako je to onda još i gore. I to je ta prva njegova dvojba. Druga je pak još delikatnija – jer ne može se načuditi tomu što Građanska smeta Hrvatima, kada ona najviše koristi manjinama.

„Kako to odgovara Židovima ili Romima, a ne odgovara Hrvatima koji su najmalobrojniji konstitutivni narod“, čudom se ne može načuditi bošnjački prvoborac što Dragan Čović ne ide ruku pod ruku s nerazdruživim tandemom Sejdić & Finci. I (još) strahuje: „Bojim se“, pošteno priznaje, „da je Schmidt pod utjecajem nekih politika koje stvari u BiH vide na pogrešan način“. A kada se taj bošnjački narodni heroj, uslijed dvojbe misli li međunaordni poklisar (uopće) svojom glavom, boji – znate onda koliko je sati. I zato strah treba odagnati 2. listopada. Kako?! Lako!

Domaći izdajnici?!

K’o i na prošlim izborima nužno je osigurati omjer u kolektivnom bh. rukovodstvu 2:1 za Bosnu i Hercegovinu. U prijevodu s bosanskoga (po Haliloviću) to znači dva će „predsjednika“ izabrati Bošnjaci, a jednoga – sila Boga ne moli! – Srbi. Tradicionalno… Općenito, halal Željko nema dvojbe kako je poglavito ove jeseni važno da Bošnjaci ne potroše sve glasove na Izetbegovića II. i Bećirovića, već da i njemu ostane taman koliko je potrebno da se Borjana Krišto ne ušulja u Titinu 16. i sruši Tisućljetnu.

A njegov vjerni pobočnik Zlatan Begić misli kako Bosne (za Hercegovinu, čini se, nije siguran) ne bi bilo kada bi (još!) i Hrvati izabrali svoga „predsjednika“. Kada dva člana napuste Predsjedništvo, država više nije za stolom, nema je tko predstavljati, upozorava, zapravo prijeti Begić, plašeći se, ipak, kako bi ovoga vikenda među Bošnjacima moglo biti domaćih izdajnika koji će njegovu stranačkom predsjedniku okrenuti leđa.

Ljilan&comp iz tzv. Demokratske fronte i inače znani su po borbi za bolju prošlost. Kada, međutim, po, evo, treći put nakon 2006., kada je Zlatko Lagumdžija od anonimnog općinskog načelnika napravio člana Predsjedništva BiH, prizivaju (mitski) omjer 2:1, treba se vratiti u rane 1990-te. Na referendumsko pitanje: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” – s „Da“ su odgovorili ovi prvi i treći. Srbi su se držali – Srbije. Tradicionalno. Baš kao, evo, i danas…

Referendum je, znamo, trajao dva dana; 29. veljače ’92. Hrvati su se, za razliku od Muslimana, još kolebali. A onda su 1. ožujka na nedjeljnim misama svećenici s oltara pozivali vjernike da se izjasne za Suverenu i Nezavisnu. S mise na referendum, glasio je tadašnji naputak Katoličke Crkve. I referendum je uspio. Bez glasova Hrvata, kojih je tada bilo 17,3%, ne bi imao takav ishod i ne bi se danas, ponajviše doduše na teritoriji pod bošnjačkim nadzorom, 1. ožujka slavio kao Dan neovisnosti. Neki su muslimanski, zapravo već bošnjački, dužnosnici znali zbog te povijesne činjenice odati priznanje biskupima. Neslužbeno, istina…

Krah (oko) izbora?!

I s ovotjednog zasjedanja biskupi su pozvali “sve katoličke vjernike da, u odgovornosti za društvo u kojemu žive, iziđu na izbore i svoj glas, slobodno i u skladu sa svojom savješću, dadnu osobama i programima za koje smatraju da su u skladu s naukom Katoličke Crkve, a pozivaju i sve ostale da, tijekom glasovanja i kasnije primjene rezultata izbora, vršeći svoju društvenu odgovornost, dosljedno poštuju pojedinačna i kolektivna prava svakoga čovjeka i naroda”.

S ovim pozivom korespondira i alarmantno izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG) koja je ususret izborima pozvala visokog predstavnika da spriječi „crni scenarij“ za BiH.

„Antagonizam između Bošnjaka i Hrvata mogao bi narušiti sposobnost zemlje da preživi separatistički izazov od Srba, koji su druga glavna zajednica u zemlji. Schmidt mora vidjeti može li prijetnjama potaknuti bh. političare da spriječe krah oko izbora. Ako nije, trebao bi nametnuti promjene potrebne za izbjegavanje krize”, stoji u dokumentu ICG-a, uz upozorenje na ekstremističke poruke dijela političara i aktivista koji prijete ratom te prebrojavanjem. Što je Nijemac ionako već detektirao. I vrijeme je da reagira.

Ma što o tomu mislio Ljiljan Zlatni i njegovi politički pokrovitelji skloni (i) – prebrojavanju te (uznemirujućem) inzistiranju na omjeru 2:1.