Varaždinski biskup Bože Radoša uputio je poruku povodom Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH.
Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini ove se godine odvija pod geslom Strpljenje i nada – lice ljubavi. Tjedan solidarnosti vezan je uz treću korizmenu nedjelju, a njezina poruka i ovoga puta služi kao nadahnuće za samu poruku Tjedna. Strpljenje i nada ističu privlačno lice Boga koji je ljubav. Zagledani u Božje lice, bistrimo svoj pogled kako bismo jasnije vidjeli sve one kojima se Bog želi očitovati u svojoj dobroti i ljepoti.
Nada je često zatrpana u ruševinama crnih kronika, kronika koje ne prezaju ispisati čak i poneku stranicu Evanđelja. No, iz tih ruševina uvijek izranja tračak svjetla u tami.
Crne kronike, nažalost, uvijek imaju materijala. One su gotovo uvijek slične – mijenjaju tek mjesta i ljude, siju strah i otvaraju pitanja. U Evanđelju su nam predstavljene dvije.
Udarne vijesti donose Isusu izvještaj. Skupina Židova iz tvoga kraja, Galileje, došla je prinijeti žrtve u Hram u Jeruzalemu i vjerojatno je iskoristila ovaj vjerski čin za organiziranje pobune protiv rimske vlasti. Rimski upravitelj Pilat, poznat po brutalnosti, guši pobunu u krvi, čini svetogrđe – miješa krv žrtava s krvlju ljudi.
Na poznatom kvartu Jeruzalema, kod izvora Siloama, urušila se kula, možda zbog potresa ili loše gradnje, i zatrpala osamnaest ljudi. Ništa novo pod suncem.
Biskup Bože Radoš vraća u misli tragediju koju su zajedno sa stradalnicima u BiH proživjeli prošle jeseni. Na traci su upečatljive vaše ruke koje su hitro dostavile pomoć. Ne čuje se pitanje: Tko je kriv? Vidjela se konkretna pomoć koja je u tom trenutku prenijela ljubav i pažnju, daleko veću od same materijalne pomoći.
Braćo i sestre!
Prvo: Bog i dalje računa na nas. Na mnogim ruševinama, na tim Božjim gradilištima nade, Bog čuva mjesto za tebe i mene. Njegova ljubav već sada okopava tlo našega srca – da ne ostane samo lišće samodostatnosti, nego da donese plod za druge. Zato, budi radnik nade! Na ruševinama svijeta, budi znak Njegove vjernosti.
Drugo: Isus uzima iz naših ruku sjekiru i daje nam motiku. Često je sjekira u našim rukama – oštra riječ koja sasijeca, prezir u srcu koji ranjava, omalovažavanje na svim razinama. Isus želi da stavimo sjekiru sa strane. U ruke nam daje motiku – da okopavamo, da strpljivo njegujemo, da dajemo šansu, baš kao što On daje šansu tebi i meni. Budi onaj koji okopava, ne onaj koji odsijeca!
Treće: Božje lice je lice strpljenja i nade. Lice ljubavi. Tu sliku On utiskuje u naše srce. Nosimo Njegovo lice u svijet – neka naši koraci, riječi i djela budu odsjaj Njegove nade.
