Franjevački samostan Duha Svetoga u Fojnici poziva sve zainteresirane na dvodnevni kulturno-znanstveni program koji će se održati 14. i 15. travnja 2026. godine. U ime gvardijana samostana, fra Marija Katušića, najavljujemo bogat program koji uključuje stručni okrugli stol i svečanu promociju novog izdanja povijesno neprocjenjivog Fojničkog grbovnika.

​Svi zainteresirani posjetitelji su dobrodošli na oba događaja.

​Okrugli stol i jačanje suradnje

​Program započinje u utorak, 14. travnja u 16:00 sati, kada će se održati Okrugli stol. Program je podijeljen u dva panela:

  • ​1. panel – “Jačanje znanstvene i obrazovne suradnje IMIN-a s partnerima u BiH”: Sudjeluju fra Mario Katušić (gvardijan fojničkog samostana), mr. sc. Željko Marić (ravnatelj Katoličkog školskog centra “Petar Barbarić” Travnik), dr. sc. Žana Ćorić (Središnji državni ured za Hrvate izvan RH), Bojan Domić (ministar obrazovanja, znanosti, mladih, kulture i sporta u KSB), dr. sc. Marina Perić Kaselj (ravnateljica Instituta za istraživanje migracija) te Ivan Sajević (član Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske).

 

  • ​2. panel – “Identitet Hrvata Središnje Bosne”: Sudjeluju predstavnici Instituta za istraživanje migracija: dr. sc. Dubravka Petrović Štefanac, dr. sc. Marinko Vuković, dr. sc. Matijas Baković, dr. sc. Petar Bilobrk i akademik dr. sc. Stjepan Ćosić.

​Promocija Fojničkog grbovnika

​Središnji događaj, predstavljanje novog izdanja Fojničkoga grbovnika, održat će se u srijedu, 15. travnja u 16:00 sati u Muzeju Samostana. Ovo novo izdanje obogaćeno je znanstvenom studijom akademika dr. Stjepana Ćosića, koja mu daje sasvim novu vrijednost.

​Moderator ovog dijela programa bit će dr. fra Josip Jozić, a predstavljači su akademik dr. Stjepan Ćosić, prof. dr. Emir O. Filipović, prof. Ivan Lovrenović te fra Franjo Miletić.

​O povijesnoj važnosti Fojničkog grbovnika

​Prema znanstvenoj studiji akademika Stjepana Ćosića, simboličko i kulturnopovijesno značenje Fojničkoga grbovnika – koji se od svoga nastanka u 17. stoljeću čuva u franjevačkome Samostanu sv. Duha u Fojnici – ne može se razumjeti bez analize šireg konteksta njegova nastanka u okviru ideologije ranonovovjekovnog ilirizma i ilirske heraldike.

​Fojnički armorijal izdanak je niza tzv. ilirskih grbovnika, a nastao je djelovanjem dubrovačkog ogranka slanskoga roda Ohmućevića. Pijer Damjan Ohmućević i njegov sin Antun Damjan zaslužni su za nastanak ove najpoznatije inačice grbovnika. Dokument sadrži 141 list sa 139 grbova, a na temelju kompozitnih grbova i povijesnih analiza, zaključuje se da je nastao u razdoblju oko 1675. godine.

Ilirska heraldika, rod Ohmućevića

i Fojnički grbovnik

Simboličko i kulturnopovijesno značenje Fojničkoga grbovnika – koji se od svoga nastanka u 17. stoljeću čuva u franjevačkome Samostanu sv. Duha u Fojnici – ne može se razumjeti bez analize šireg konteksta njegova nastanka u okviru ideologije ranonovovjekovnog ilirizma i ilirske heraldike čiji sadržaj zadire duboko u srednjovjekovnu povijest Bosne i Huma. Fojnički grbovnik nastao je djelovanjem slanskoga roda Ohmućevića, odnosno njihova trećeg, najmlađeg ogranka, dubrovačkih Ohmućevića.

Fojnički armorijal izdanak je i jedna od najljepših inačica niza tzv. ilirskih grbovnika koji je započet izradom Korjenić-Neorićeva izvornika 1595. godine. Prvi među tim zbornicima grbova nastali su potkraj 16. i početkom 17. stoljeća kao simbolička legitimacija ranonovovjekovnog ilirizma. Riječ je o ideologiji prožetoj obnoviteljskim i protuosmanskim planovima koju su više od stotinu godina nakon pada Bosanskoga kraljevstva razvile i širile domaće crkvene i intelektualne elite potaknute prvim značajnijim kršćanskim pobjedama kod Lepanta 1571. i Siska 1593. Uz ideju srednjovjekovnog „Ilirskoga carstva“ koje je na području jugoistočne Europe trebalo biti „obnovljeno“ nakon protjerivanja Turaka, središnji simbolički topos u tim zamislima bilo je Bosansko kraljevstvo kao srce imaginarne Ilirije.

            Nakon osmanskoga osvajanja Bosne 1463. i pogubljenja kralja Stjepana Tomaševića (1438-1463), koji je vjenčanjem za Maru, kćer Lazara Brankovića (1421-1458), od 1459. baštinio i titulu srpskog despota, vladarska kuća Kotromanića de facto je zatrta. Posljednja volja u oporuci njegove pomajke, žene kralja Stjepana Tomaša (1411-1461), kraljice Katarine Kosače (1425-1478), bila je da kraljevstvo preuzme papa Siksto IV. i preda ga njezinu sinu ako se on vrati u krilo kršćanstva. Historijska svijest o toj testamentarnoj volji koja nije mogla biti ostvarena zaživjela je u novim povijesnim okolnostima. Čitavo stoljeće nakon Katarinine smrti u Rimu, na više se strana oblikovala ideološko-simbolička koncepcija „Ilirskog carstva“ koja je podrazumijevala kršćansku reconquistu na jugoistoku Europe. Stari bosanski i humski velikaši, zajedno s dinastijom Kotromanića, već odavno su nestali s povijesne pozornice, a na njihovo mjesto stupio je novi „prijestolni“ krug rodova koji su se pozivali na svoje predosmansko plemstvo i nekadašnje posjede u Bosni i Humu. S obzirom na svetu papinsku krunu i baštinu Nemanjića, translatio regni bosanskoga kraljevstva počivao je na legitimitetu kralja Stjepana Tomaševića, odnosno na genealogiji i oporuci kraljice Katarine. Apostrofiranjem papinskoga nasljeđa, od Svete Stolice očekivala se vodeća uloga u oslobađanju Ilirije. Unatoč znatnoj aproprijaciji pravoslavnih protagonista, sva su ta nastojanja u političkom sadržaju i simbolici imala isključivo katolički pa i prozelitski karakter. Štoviše, pojavu humanističkog „ilirskog“ ideologema treba razumjeti u širem kontekstu križarskih planova papinstva, carske dinastije Habsburgovaca i španjolskih kraljeva, te o njima ovisnih talijanskih vladara na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće.

U planovima za protjerivanje Osmanlija labavi je zapadni savez ozbiljno računao na pomoć kršćanskog stanovništva s obje strane granice, osobito na slavenskom jugoistoku Europe i u Albaniji. Zbog svoje gospodarske snage i položaja Dubrovačka je Republika u tome imala važno mjesto. Stoga nije čudno da se dio domaće elite, okupljen oko moćnih brodovlasnika u španjolskoj i napuljskoj službi djelatno uključio u grandiozne zamisli o obnovi virtualnog „Ilirskoga carstva“. U tome su ih potajno pratili i podržavali franjevci provincije Bosne Srebrene pod osmanskom vlašću. Na čelu lige svojim je duhovnim autoritetom stajao papa Klement VIII. (1592-1606), koji je provodio obnoviteljske odluke Tridentskoga koncila, a kao papinska prethodnica, u tim su aktivnostima svoju ulogu imali i isusovački misionari na Balkanu. Očekujući nove titule i „povrat“ golemih feuda neki pripadnici toga kruga sudjelovali su u višegodišnjim političkim i vojno-obavještajnim akcijama oko podizanja protuosmanskog ustanka, od kojega se na kraju ipak odustalo.

Ideologija ilirizma širila se iz više žarišta. Uz krug kapetanskih i brodovlasničkih rodova iz Dubrovačkoga primorja i otoka u španjolskoj službi na čelu s Grgurić-Ohmućevićima, Dolisti-Tasovčićima, Korjenić-Neorić-Jerinićima i franjevcima u Slanom i u Bosni te uz protuosmanski orijentiranu frakciju dubrovačke vlastele, čiji su eksponenti bili pisci Mavro Orbini i Jakov Luccari, nezaobilaznu ulogu u njezinu širenju imao je krug hrvatskih klerika i intelektualaca oko bratovštine i kaptola uz crkvu sv. Jeronima u Rimu.

Za procvat ilirske heraldike i širenje s njom povezanih fenomena, a napose za nastanak Fojničkoga grbovnika važnu je ulogu imao najmoćniji slansko-primorski rod Grgurić-Iveljić- Ohmućevića, odnosno mlađi i najmlađi ogranak toga roda tijekom 17. i početkom 18. stoljeća.

Tko su bili Grgurić-Iveljići-Ohmućevići? Uz obiteljsku predaju i dubrovačka arhivska vrela, najviše podataka o njima u literaturi crpi se iz dviju knjiga koje su objavljene 1663. godine. Prva sadrži opsežni korpus tekstova pod naslovom Le Glorie Cadute dell’Antichissima ed Augusstissima Famiglia Comnena etc, (tzv. Miniatijev zbornik) a druga je rodoslovna povijest Ohmućevića pod naslovom Origine della Famiglia Iveglia Ohmuchievich Con Privilegii de diversi Imperadori, e Rè conceduti à detta Famiglia etc. u kojoj autor Giovanni Battista de Rosatis prezentira autentični i fiktivni genealoški narativ jednak onome u prethodnom djelu. Ista godina objavljivanja obiju knjiga upućuje na koordiniranu aktivnost nasljednikâ Petra (Pedra) Ohmućevića (oko 1552-1596), pustolova i brodovlasnika u španjolskoj službi te posljednjega i najznačajnijeg pripadnika prvoga ogranka Ohmućevića. Budući da su se njegovi preci pred Osmanlijama sklonili u Slansku uvalu, koja je 1399. ušla u sastav Dubrovačke Republike, obnova starog bosanskog plemstva bijaše životni cilj Petra Ohmućevića. Prvi korak u tom pravcu bila je izrada genealogije s podacima o titulama i posjedima koji su baštinili njegovi stari. Najstariji dio rodoslovnog narativa od kraja 12. do sredine 14. stoljeća u genealogiji koju je sastavio Petar Ohmućević nesumnjivo je konfabuliran i izmišljen. O naraštajima od 15. stoljeća postoje podaci u drugim izvorima pa taj dio možemo smatrati autentičnim. Nakon konačnog pada Hercegovine pod Osmanlije 1482. okretanje pomorstvu za Grguriće je bio jedini način da izbjegnu sudbinu kmetova. Usponu Petrova ogranka zasigurno su pridonijele poslovne, rodbinske i ženidbene veze s krugom relativno imućnih vlaških i vlasteličićkih hercegovačkih rodova: Čihorićima, Dolisti-Tasovčićima, Bogašinovićima, Kostanjićima, Krasojevićima, Medvjedović-Orsinijima, Korjenić-Neorić-Jerinićima i drugima s kojima su dijelili neizvjesnost života na obje strane granice. Upravo je to bio razlog što su se znamenja širega kruga slanskih, primorskih i humskih rodova našla u korpusu ilirske heraldike začete u Korjenić-Neorićevu grbovniku koji je 1595, pod utjecajem rodovsko-političkih koncepcija Petra Ohmućevića, bio izrađen za Korjenić-Neoriće-Jeriniće.

Arhivski podaci o Petrovu usponu u Španjolskoj mornarici dostupni su nam tek odnedavno, dočim su detalji iz njegova privatnog života i dalje oskudni. U španjolskoj službi proveo je ukupno 26 godina, što znači da je za Filipa II. plovio od 1570. godine. O njegovim aktivnostima u tom razdoblju malo je detaljnijih podataka. Jedan nedatirani dokument s početka 17. stoljeća sadrži svjedočenja nekolicine španjolskih visokih zapovjednika koji konkretnim podacima potvrđuju da je Petar sa svojom braćom i nećacima, tijekom dvadeset godina, diljem Sredozemlja izveo brojne i opasne podvige u opskrbi španjolskih postrojbi streljivom i ratnim materijalom. Iako Ilirska eskadra koju je izgradio i financirao u vrijeme španjolsko-engleskog rata nije ispunila očekivanja, Petar je zbog vjernosti i ranije stečenih zasluga uspio u nakani da bude primljen u prestižni red vitezova sv. Jakova. Do toga je došlo samo šest mjeseci prije njegove smrti. Nakon dugotrajnog postupka, provjere dokumenata i ispitivanja svjedoka kraljevsko je povjerenstvo 7. siječnja 1596. donijelo konačnu odluku o primanju Petra Ivelje Ohmućevića u viteški red sv. Jakova. Svečano zaređenje bilo je održano 22. ožujka 1596. u glasovitom samostanu Uclés u kojemu se od 1174. nalazilo sjedište reda (caput ordinis). S viteškim redom i titulom Capitan general Petru su pripali i doživotni prihodi komende u iznosu od tisuću škudi godišnje. Međutim, Petrovom smrću iste je godine izumrla izvorna loza Grgurić-Iveljić-Ohmućevića, a titularne posjede i naslijeđe preuzeli su pripadnici mlađeg dubrovačkog ogranka koji su stradali u velikom potresu 1667.

***

Nedugo nakon potresa 1667. i pogibije dubrovačkih Ohmućevića, pojavili su se pretendenti na baštinu iz najmlađeg bočnog ogranka koji je do tada koristio prezime Strmica ili Damjanović. Riječ je o potomcima Damjana Petrovog (†1661), njegovu sinu Pijer Damjanu i unucima koji su se nakon velike trešnje iz Napulja vratili u Dubrovnik. Argumenti ove kadetske grane bili su prilično dvojbeni, a suprotstavila im se i ženska linija izumrlog ogranka pa je o nasljeđu vođen višegodišnji spor pred crkvenim i svjetovnim tijelima u Dubrovniku i Napulju.

Poput mnogih Ohmućevića s različitim patronimicima Damjan Petrov služio je u španjolskoj mornarici, a po povratku u Dubrovnik 1644. postao je admiral Dubrovačke Republike. Tu je zvučnu titulu zapravo nosio kao nadzornik državnoga arsenala. Damjan je bio oženjen Marijom Brsečina-Radmirović, nećakinjom don Andrije Ohmućevića, kćeri njegove sestre Ane. Njihov sin Pijer (Petar) Damjan oženjen za Mariju Jablanović, bio je vrstan matematičar i pomorski pisac. U Dubrovniku je na poziv Republike podučavao aritmetiku od 1644. a u Napulju od 1656. Pijer Damjan se 1667. s obitelji vratio u Dubrovnik gdje je u državnom arsenalu naslijedio oca pa su posljednji Ohmućevići 1668. bili među onim utjecajnijim građanskim rodovima koji su se natjecali za prijem u dubrovačko plemstvo. Iako u tome nisu uspjeli, Pijer Damjan i njegov sin Antun Damjan uporno su nastavili borbu za fideikomis i priznavanje plemstva svoga ogranka. Na temelju izjava starijih svjedoka iz Slanoga i okolice oni su pred dubrovačkim nadbiskupom uspjeli dokazati da su potomci „pravih“ Ohmućevića. Naime, iz rodoslovlja se nije mogla dokazati Pijer Damjanova krvna veza s don Andrijom i njegovim sinovima Karlom i Petrom pa su to morali potvrditi ili opovrgnuti domicilni svjedoci. Tako je nekoliko starijih Slanjana 26. i 27. veljače 1668. pred generalnim vikarom dubrovačke nadbiskupije pod prisegom potvrdilo rodbinsku povezanost Pijer Damjana Ohmućevića i njegovih nasljednika s izumrlim ogrankom don Andrije i njegovih sinova. Svjedoci su potkrijepili Pijer Damjanove tvrdnje da su njegov pradjed Antun Markov i don Andrijin otac Nikola Ohmućević bili prvi rođaci. Daleki zajednički predak obaju ogranaka bio je Tvrtko, knez Slanoga u doba dubrovačkog zauzimanja Primorja potkraj 14. stoljeća. Na temelju ovih svjedočenja Pijer Damjan i njegovi sinovi iste su godine priznati za „prave“ Ohmućeviće, a 1675. od Senata im je potvrđeno i pravo na fideikomis izumrlog ogranka.

            Afirmacijom najmlađe loze nakon velike trešnje započeo je još jedan, posljednji uspon Ohmućevića. Kao državni službenik Pijer Damjan je uživao veliko povjerenje Senata. Time je omogućio društveni uspon svojim sinovima Antunu Damjanu, Matu i svećeniku Karlu Radoslavu. U napetim političkim okolnostima, pred početak rata s Osmanlijama, poduzetni Antun Damjan Ohmućević upućen je 1678. kao izaslanik Republike u Beč. Tom je prilikom u dvorskoj kancelariji Leopolda I. zatražio priznavanje plemstva i privilegija nad nekadašnjim posjedima Ohmućevića pod Turcima. Već 2. studenoga 1678. Pijer Damjanu i njegovim sinovima priznato je ugarsko plemstvo kao i svi posjedi u Bosni i Makedoniji, a car ih je uvrstio u red svojih „pravih i tajnih savjetnika“ i ubrzo im dodijelio rimsko plemstvo. Titule nisu mogle donijeti ništa opipljivo bez teritorijalnog osvajanja pa je Antun Damjan nakon poraza Osmanlija pod Bečom 1683. stupio u carsku vojsku. O svom je trošku unovačio dvadeset „Bošnjaka“ s kojima se u Velikom ratu borio na hrvatsko-turskoj granici i u Bosni. O ratnim i političkim prilikama više je puta opširno izvještavao dubrovačku vladu koja mu je pred odlazak u borbu godine 1682. potvrdila članstvo u prestižnoj bratovštini antunina. Nakon ranjavanja kod Dervente 1688. uz odličja i carske počasti povukao se iz rata i vratio u Dubrovnik. Nagrada za vjernost Habsburškom dvoru nije izostala. Odobrena su mu sredstva od kameralnih dobara i renta od 10 tisuća forinti od prihoda osvojenih zemalja. Najzad, godine 1703. Ohmućevići su postali pravi feudalci. Budući da je Bosna ostala u turskim rukama car Leopold je Antunu Damjanu dodijelio 30 selišta na posjedima Blacko, Viskovac, Srednje selo, Orljavac i Derviš aga kod Požege.

Naraštaji Ohmućevića stoljećima su gradili mit o viteškom podrijetlu, o gradu Tuhelju, feudima u Smuckoj župi i u Makedoniji. Moto na grbu Ohmućevića „Tempus restauravit“ nadahnuo je pustolovnog Antuna Damjana Ohmućevića kojemu se činilo da je došao čas da se plemićke težnje njegova roda ostvare. Ratujući u Bosni on je tražio i pronašao tobožnje posjede Ohmućevića u Smuckoj župi, a po povratku u Dubrovnik surađivao je s carskim rezidentom Filipom Saponarom s kojim je od 1693. također odlazio u Bosnu. Da je uspio djelomično ostvariti san predaka i doći do „svojih“ zemalja potvrđuje nam precrt topografske karte Smucke župe s gradom Tuheljom datiran godinom 1688. Na karti je detaljno ucrtan reljef toga područja s brojnim toponimima, a dodan je i kraći zapis o posjedima i privilegijama Ohmućevića sastavljen na temelju don Pedrovih krivotvorenih isprava. U tekstu se spominju i bosanski franjevci fra Antun Tonković i fra Lovro Alaupović koji su možda sudjelovali u njezinoj izradi. Iz Antunovih izvještaja s bojišta vidi se da je bio iskusan časnik pa nema sumnje da je sam izradio kartu još uvijek nedostižnih posjeda svojih predaka.

            U međuvremenu 1692. u Dubrovniku je umro Pijer Damjan, Antun Damjanov i Matov otac. Na  nadgrobnoj ploči koju je podigao u dominikanskom samostanu također se očituju stare ambicije slanskih Ohmućevića. Ukrašen raskošnom baroknom plastikom na ploči je uklesan potpuni grb Ohmućevića s epitafom.

            Na tragu mistifikacija o Ohmućevićima i njihovu podrijetlu što ih je u 16. stoljeću konstruirao don Pedro, njegov je nasljednik Antun Damjan ostatak nemirnog života proveo putujući, proučavajući arhive i genealogije vezane za obiteljsku povijest. Njegova žena Ana potjecala je iz antuninske obitelji Niketić ali nisu imali potomaka. Zabilježene su vijesti da je Antun Damjan povremeno obilazio svoja imanja kod Požege. Tomo Matić piše da je u tom kraju bio poznat pod nadimkom Smirko, a da su ga kmetovi poznavajući narodne pjesme zvali Hrelja. Neko je vrijeme bio u dobrim odnosima s požeškim isusovcima koje je posjećivao ali su se 1714. razišli radi spora oko međa Antunovih sela i kutjevačkog vlastelinstva. Antun Damjan Ohmućević umro je 1729. Budući da su braća Karlo Radoslav i Mato umrli prije, naslijedio ga je nećak, Matov sin Petar. Iz Dubrovnika je bilo veoma teško upravljati imanjem u dalekoj Slavoniji. Godine 1747. Petar je izvijestio svoje kmetove u Blackom da će u kuće opustjele od kuge koja je harala 1739. poslati neke Ličane te je postavio novog upravitelja imanja Nikolu Šimunčevića. Petra je 1761. naslijedio malodobni sin Matija koji je kao posljednji muški potomak najmlađe loze Ohmućevića ubrzo umro. Rod je ostao bez muških nasljednika, a imanje bez uprave. U takvim je slučajevima, po ugarsko-hrvatskom pravu, posjed trebao pripasti državnom fisku. Dubrovački Senat je pokušao sve da imanje zadrži za Petrovu udovicu i tri njegove sestre pa je s tim ciljem 1762. pisao carici Mariji Tereziji i hrvatskom banu Franji Nadaždiju. Prodaja je bila privremeno zaustavljena ali je ipak 1767. imanje Blacko prodano Ljudevitu Hraniloviću za 19 tisuća forinti. Dubrovačke i slanske posjede Ohmućevića baštinili su nasljednici po ženskoj liniji iz obitelji Bizzaro i Pugliesi čiji su potomci dodali i prezime Ohmućević.

            U nastojanjima za stjecanjem fiktivnih posjeda na Balkanu posljednji Ohmućevići nisu zaboravili na heraldičke argumente. Pijer Damjan i njegov sin Antun Damjan zaslužni su za nastanak jedne od najpoznatiji inačica grbovnika koji se čuva u franjevačkom samostanu Svetoga Duha u Fojnici. Fojnički grbovnik donekle se razlikuje od Korjenić-Neorićeva. Sadrži 141 list sa 139 grbova. Natpisi su mu samo latinični, sveci i grbovi crtani su manje vještom rukom, pojednostavljeno i rustično. Uz Gospu i Svetoga Jeronima tu je još samo slika Svetih liječnika Kuzme i Damjana, zaštitnikâ roda Ohmućević. Pojednostavljeni ćirilični naslov dodan je naknadno: „Rodoslovie bosanskoga aliti iliričkoga i sarpskoga vladania zaedno postavljeno po Stanislavu Rubčiću popu, na slavu Stipana Nemanjića cara Sarbljena i Bošnjaka“. Kao vrijeme Rubčićeva prerisa precizira se godina 1340, što se ne spominje u Korjenić-Neorićevom grbovniku. Uz taj naslov je i latinska bilješka biskupa fra Grgura iz Vareša datirana 1800. kojom potvrđuje da se grbovnik „bosanskih plemićkih obitelji“ čuva u fojničkom samostanu od pamtivijeka.

Fojnički grbovnik gotovo je stotinu godina mlađi od Korjenić-Neorićeva pa se u njemu očituje nova simbolička konstelacija koja naglašava ulogu posljednjega ogranka Ohmućevića i njihova rodovskoga kruga. Prvi grb je kompozitno znamenje „ilirskih zemalja“ koje je u Korjenić-Neorićevu grbovniku pripisano caru Dušanu. Slijedi deset pojedinačnih grbova ilirskih zemalja. Osim razlikâ u nekim imenima i heraldičkim rješenjima, u Fojničkom primjerku nema kreiranog grba cara Uroša i još dvadeset grbova iz Korjenić-Neorićeva grbovnika, a dodano je šest novih rodova i znamenja. Nedostaju grbovi sljedećih rodova iz Korjenić-Neorićeva grbovnika: Glavić, Bjelavić, Klupković, Šić, Martinušević, Pokrajčić, Ljupković, Pikjelomenović, Žegligović, Kobilić, Ursinić, Orlović, Marulović, Divojević, Musijević, Denović, Alinić, Jakšić, Jugović i Jagrosalić. Dodani su grbovi: Vraničić, Ekličić, Radmirović-Đivanović i Dobrijević. Grb Glumčića jednak je grbu Glavića kod Korjenić-Neorića. Rod Debeljića je predstavljen s dva grba od kojih je jedan jednak onome u Korjenić-Neorićevu izvorniku, a drugi je veoma sličan grbu Bjelavića u tom grbovniku. U Fojničkoj varijanti je i grb Cetinjanića koji je u Korjenić-Neorićevu grbovniku „prekriven“ grbom Vukosavića. Uz grb Bogašinovića nema dodatka Dobrašinović i Mrnara, uz grb Neorića nema prvog dijela prezimena (Korjenić), niti uz Ohmućević dodatka Grgurić jer ga i nisu izradili potomci toga ogranka. Također, list 120 s grbom Prelasovića je istrgnut.

Prema analizi vodenih žigova, papir Fojničkog grbovnika proizvodio se od kraja 16. do sredine 17. stoljeća, a slični su i rezultati laboratorijskih 14C mjerenja. Međutim, jedina vjerodostojna datacija nastanka grbovničkoga sadržaja – kako je prema kompozitnim grbovima vlasnika grbovnika zaključio i Aleksandar Solovjev – jest razdoblje oko 1675, u vrijeme kada je pripadnik najmlađeg ogranka Pijer Damjan Ohmućević dokazivao svoje pravo na fideikomis roda u Slanom. Naime, na kraju grbovnika, na 139. stranici, nalazi se jasan „potpis“ njegovih tvoraca. To je složeni grb najmlađeg ogranka Ohmućevića s geslom Semper Spero što jasno govori o njihovim težnjama. U prvoj i četvrtoj četvrtini je grb Ohmućevića, u drugoj Brseč-Radmirovića, a u trećoj Kovačića. U sredini kompozicije je grb Jablanovića. Začetnik najmlađe loze Petar Ohmućević mlađi, bio je oženjen Anom Kovačić, njegov sin Damjan Marijom Brseč-Radmirović iz Banje, a unuk Pijer Damjan Marijom Jablanović. Grbovnik je, dakle, mogao nastati tek nakon te, posljednje ženidbe. Na 102. stranici je grb roda Radmirović-Ivanović koji odgovara grbu u drugoj četvrtini složenoga grba Ohmućevića. Toga grba nema u grbovniku Korjenić-Neorića ali ga nalazimo u tzv. Olovskom grbovniku koji se čuva u Bologni. Jasno je da su u ovom slučaju Jablanovići iz Dubrovačkog primorja homonimijom postali srednjovjekovni Jablanovići-Pavlovići čiji je grb s tri kule u sredini štita. Kovačići se također javljaju u Grbovniku i genealogiji Korjenić-Neorića u naraštajima 16. stoljeća i vjerojatno je riječ o humskom rodu vlaškog podrijetla. Brseč-Brsečine-Radmirovići stari su kapetanski rod iz Brsečina u Dubrovačkom primorju višestruko povezan s Ohmućevićima i Dolisti Tasovčićima. Potkraj 16. stoljeća spominju se kapetani Marko i Ivan Brsečina, a Petar Brsečina u to doba ženi Anu, sestru don Andrije Ohmućevića. Godine 1628. Petar Brsečina, sin kapetana Ivana, kupuje dio imanja Đura Dolisti Tasovčića u Banji gdje se obitelj nešto kasnije i preselila.

Odgovor na pitanje kako je došlo do toga da je grbovnik slanskih Ohmućevića dospio u središnju Bosnu, u Fojnički samostan, zacijelo se krije u stoljetnim vezama slanskih franjevaca, od kojih su neki pripadali rodovima Ohmućevića i Korjenić-Neorića-Kmetovića, s Bosanskom vikarijom i provincijom. Vjerojatno je sam Antun Damjan za jednog od boravaka u Bosni, u potrazi za feudima svoga roda, franjevcima ostavio grbovnik kao svojevrsni politički program. Dakako, potkraj 17. stoljeća sadržaj grbovnika izgubio je prvotno naglašenu ideološku komponentu koja je podrazumijevala translatio regni srednjovjekovne Bosne. Iako je kršćanstvo ostalo glavna vjerska okosnica, nova nada u protjerivanje Turaka i osvajanje Balkana bila je otjelovljena isključivo u imperijalnoj moći Habsburgovaca. Pred integracijskom ideologijom Carstva i u Fojničkom su grbovniku izblijedile sve ranije zamisli o restauraciji predosmanskoga stanja. U novim je okolnostima sadržaj cjelokupne ilirske heraldike sveden na uski utilitarni karakter koji je pojedincima i rodovima služio u „dokazivanju“ plemićkih korijena na Bečkom dvoru i pred mletačkim Senatom.