Na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije, 21. studenog 2026., postulantica Marijana Bartoš obukla je redovnički habit i započela vrijeme novicijata u Redu sv. Klare.

Misno slavlje u 17 sati predvodio je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. U koncelebraciji su bili duhovnik naše zajednice fra Nikica Vujica, župnik fra Mirko Majdandžić, fra Gabrijel Tomić i fra Tonči Šarić.

Obred oblačenja uslijedio je na završetku euharistijskoga slavlja. Fra Zdravko je blagoslovio redovnički habit koji je postulantici predala opatica s. Hijacinta Batinić.

Nakon svete mise i obreda oblačenja uslijedila je večera u samostanskoj govornici uz čestitke, zahvale i pjesmu.

Propovijed provincijala fra Zdravka Dadića

 

Draga braćo i sestre, drage sestre klarise, časna majko Hijacinta i draga sestro Marijana!

Danas smo okupljeni u ovom svetom prostoru zbog jednog posebnog događaja. Danas ne slavimo samo jedan lijep i svečan trenutak u životu jedne mlade žene. Danas smo svjedoci otajstva Božjega poziva i ljudskoga odgovora. Sestra Marijana čini jedan važan korak na putu svoga posvećenja Bogu. Prima redovničko odijelo, ali još više od toga – javno i pred Crkvom potvrđuje želju da njezin život sve više pripada Isusu Kristu. Dobro je što se ovaj događaj zbiva upravo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije. Crkva danas promatra Mariju kao onu koja je od najranijih dana svoga života bila otvorena Bogu, kao onu koja je dopustila da Bog bude središte njezina postojanja. Njezin život nije bio njezin zatvoreni projekt; bio je prostor Božjega djelovanja. Zato današnji blagdan nije samo lijepa podudarnost s oblačenjem naše sestre Marijane – on je snažna poruka i poziv.

Draga sestro Marijana! Vjerujem da si na putu koji te doveo do ovoga trenutka imala mnogo pitanja. Možda je bilo trenutaka sigurnosti, ali i trenutaka nesigurnosti. Bilo je, zasigurno, radosti, ali možda i borbe. Jer Božji poziv nije uvijek jednostavan i potpuno razumljiv. On često počinje tiho, poput sjemena koje je skriveno u zemlji. Bog ne poziva čovjeka zato što je već savršen; poziva ga zato što ga ljubi i zato što u njemu vidi mogućnost rasta. Marija nije znala sve što je čeka kada je izgovorila svoj fiat „Evo službenice Gospodnje“. Nije imala unaprijed napisanu kartu svoga života, ali imala je povjerenje. Nije razumjela sve putove, ali se potpuno predala Bogu. To je i bit redovničkoga poziva: ne znači imati odgovore na sva pitanja, nego imati povjerenje u Onoga koji nas poziva. Ne znači unaprijed znati svaki korak, nego biti spreman svakoga dana ponovno izgovoriti: „Gospodine, evo me!“

Danas ti, sestro Marijana, ne obećavaš da ćeš uvijek biti jaka, da nikada nećeš osjetiti umor ili da nećeš imati pitanja. Ti danas izražavaš želju da u svim tim trenucima Krist bude s tobom. A to je mnogo važnije od svake ljudske sigurnosti. Danas ćeš primiti redovničko odijelo. Za nekoga tko ne poznaje redovnički život, možda je to samo promjena odjeće. Ali mi znamo da je značenje mnogo dublje. Odijelo koje danas primaš nije kostim, nije ukras. Ono je znak pripadnosti. Ono govori da želiš svoj život usmjeriti prema Kristu i da želiš biti prepoznatljiva po onome što vjeruješ i što živiš. Ipak, važno je zapamtiti: habit sam po sebi ne čini čovjeka svetim. Svetost ne dolazi izvana prema unutra, nego iz srca koje se svakoga dana otvara Bogu. Može čovjek nositi redovničko odijelo, a da mu srce bude daleko od Evanđelja. Ali može i jednostavna redovnička odjeća postati snažan znak Božje prisutnosti ako je nosi osoba koja ljubi, moli, oprašta i služi. Zato neka ti ovo odijelo uvijek bude podsjetnik na pitanje: Pripada li moje srce Kristu? Neka te ono ne uzdiže iznad drugih, nego neka te podsjeća da si pozvana biti manja, poniznija i raspoloživija za Boga i za druge.

Draga sestro Marijana! Izabrala si put koji je u mnogočemu skriven od očiju svijeta. Ulaziš u zajednicu sestara klarisa, u duhovnu baštinu svete Klare Asiške. Sveti Franjo i sveta Klara nisu tražili život u kojemu će biti važni u očima svijeta; tražili su Krista. I kada su ga pronašli, ništa drugo nije moglo zauzeti njegovo mjesto. Ovaj samostan možda svijetu izgleda kao prostor zatvorenih vrata. Ali vrata samostana nisu zatvorena Bogu, niti su zatvorena potrebama čovječanstva. Ovdje se na drukčiji način susreću radosti i boli svijeta. Ovdje se moli za one koji ne znaju moliti. Ovdje se prikazuju patnje onih koji trpe. Ovdje se pred Boga donose obitelji, mladi, bolesni, svećenici, redovnici, Crkva i cijeli svijet. Možda će mnogi ljudi proći kroz život ne znajući za tvoje molitve. Možda nećeš vidjeti plodove mnogih svojih žrtava. Ali to ne znači da su one uzaludne. U Božjem kraljevstvu najvažnije se stvari često događaju u tišini. Sjeti se: Isus je najveće djelo spasenja ostvario na križu, u trenutku koji je svijetu izgledao kao poraz. Bog drukčije mjeri plodove nego ljudi. Zato nemoj nikada podcijeniti snagu jedne vjerne molitve, jednoga prikazanog odricanja, jedne tihe žrtve i jednoga srca koje ostaje uz Gospodina.

Postoji jedna opasnost na svakom duhovnom putu: čovjek se može toliko vezati uz oblik života, običaje, pravila i svakodnevne dužnosti da zaboravi zbog koga je sve to započeo. Draga Marijana, nemoj nikada zaboraviti: nisi došla u samostan prvenstveno zbog zidova, rasporeda, odijela ili pravila. Došla si zbog Isusa. On treba ostati središte tvoga života. Bit će dana kada će molitva biti radosna i laka. Ali bit će i dana kada ćeš možda osjećati suhoću i šutnju. Bit će trenutaka kada će zajedništvo biti izvor velike radosti, ali i trenutaka kada će trebati strpljivosti, praštanja i poniznosti. U tim se trenucima vrati na početak. Vrati se Onome koji te pozvao. Sjeti se prvoga susreta s njegovom ljubavlju. Sjeti se prvoga unutarnjeg poticaja. Sjeti se radosti za kojom si krenula. Redovnički život se ne živi samo velikim odlukama, nego malim svakodnevnim DA. Svakoga jutra ponovno reći: „Isuse, danas sam tvoja.“ U susretu sa sestrom ponovno reći: „Isuse, želim te prepoznati u njoj.“ U teškoći ponovno reći: „Isuse, ne želim pobjeći od stvarnosti.“ U tišini ponovno reći: „Isuse, ti si dovoljan.“ To je put svetosti.

Draga sestro Marijana! Danas, na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije, želim ti ostaviti jednu misao. Možda ćeš tijekom života mnogo puta oblačiti i uređivati svoje redovničko odijelo. Ali najvažnije je da nikada ne prestaneš uređivati svoje srce za Boga. Neka tvoje srce bude samostan u kojemu Isus uvijek ima prvo mjesto. Neka tvoja molitva bude prostor u kojemu će mnogi ljudi pronaći svoje mjesto pred Bogom. Neka tvoja šutnja bude puna Božje prisutnosti. Neka tvoje ruke budu spremne za služenje. Neka tvoj pogled bude čist, a tvoje srce široko za ljubav. Ako nekad dođu teški dani, kada možda ne budeš osjećala onu početnu radost, sjeti se Marije. Ona je ostala vjerna i onda kada nije sve razumjela. Sjeti se svete Klare. Ona je znala da je Krist njezino najveće blago. Iznad svega, gledaj Isusa. On te prvi ljubio. On te pozvao. On će te pratiti.

Neka te Blažena Djevica Marija prati i zagovara na svakom koraku tvoga redovničkog života. Amen.