Kada su se žene koje štuju kraljicu Katarinu pokušale popeti na grad njezina oca stigle su prijetnje
Na kuli Hercega Stjepana Kosače u Blagaju ovih su dana osvanule dvije zastave: palestinska i ona s ljiljanima. Prizor je izazvao reakcije ne zato što su zastave same po sebi nepoznate, nego zato što su podignute na mjestu čija povijest nije prazna ploča na koju svatko može upisivati što želi.
Blagajski grad nije obična razglednica iz hercegovačkog zaleđa. To je tvrđava koja nosi ime Hercega Stjepana Vukčića Kosače, jedne od najvažnijih političkih figura kasnosrednjovjekovne Hercegovine. Po njegovu herceškom naslovu cijeli je kraj dobio ime. Upravo zato zastave na tom mjestu nisu dekoracija. One su poruka.
Palestinska zastava ondje se teško može tumačiti kao neutralan znak. Formalno, riječ je o nacionalnoj zastavi Palestine. No u današnjem bosanskohercegovačkom kontekstu ona često nosi i širu političku poruku: znak solidarnosti bošnjačko-muslimanskog javnog prostora s Palestincima, većinski muslimanskim narodom na Bliskom istoku. Svatko ima pravo na politički stav i solidarnost. Ali pitanje je zašto bi se ta poruka isticala upravo na tvrđavi Hercega Stjepana Kosače.
Jer ta tvrđava nije ni bliskoistočni simbol, ni suvremena politička pozornica, ni mjesto bez vlastitog pamćenja. Ona pripada povijesti Hercegovine. Njezino značenje proizlazi iz osobe i kuće Kosača, a ne iz današnjih međunarodnih sukoba i identitetskih demonstracija. Postaviti palestinsku zastavu na takvo mjesto znači svjesno uvesti simboliku koja s tim lokalitetom nema ni povijesnu ni kulturnu vezu.
Ni zastava s ljiljanima nije povijesno bezazlena u ovom kontekstu. Ljiljani se prije svega vežu uz kraljevsku simboliku Kotromanića i srednjovjekovne bosanske krune. Herceg Stjepan, međutim, nije bio Kotromanić. Bio je Kosača — velikaš vlastite moći, vlastitog prostora i vlastitog političkog interesa.
Odnos Kosača i Kotromanića nije bio jednostavna priča o skladnom zajedništvu. Bio je to odnos savezništava kada je trebalo, sukoba kada je korist nalagala i stalne borbe za položaj. Upravo zato postavljanje kotromanićke simbolike na grad Hercega Stjepana ne može se tek tako predstaviti kao nevina gesta “povijesne Bosne”. Na tom mjestu takav znak ima sasvim određenu težinu — i mnogima izgleda kao prisvajanje prostora koji ima vlastitu, drukčiju heraldičku i političku memoriju.
Ako se na blagajskoj tvrđavi želi isticati povijesno utemeljeno znamenje, onda bi logičan izbor bio grb Kosača: štit s tri kose grede i lavom koji drži zastavu. To je simbol kuće čije ime tvrđava nosi. U toj heraldičkoj tradiciji pojavljuje se i kršćanska simbolika križa, što dodatno naglašava koliko je neobično na tom mjestu isticati zastave koje govore o posve drugim političkim i identitetskim svjetovima.
Upravo zato cijela stvar postaje još spornija kada se prisjetimo ranijih događaja u Blagaju. Kada su se hrvatske žene okupljene oko obilježavanja uspomene na kraljicu Katarinu Kosaču-Kotromanić željele popeti na grad njezina oca, Hercega Stjepana Kosače, s hrvatskim stijegovima i povijesnim hrvatskim znakovljem, taj je odlazak prema medijskim izvještajima bio zaustavljen nakon pritisaka, najava protuokupljanja i poruka koje su se doživjele kao prijetnje.
Dakle, hrvatski simboli — crveno-bijelo znakovlje, kršćanska i katolička tradicija, te simboli naroda koji stoljećima baštini upravo ovaj prostor — tada su predstavljani kao problem, kao provokacija, kao nešto čemu navodno nije mjesto na gradu Hercega Stjepana. Istodobno se danas na istom tom mjestu bez zadrške vijore palestinska zastava i zastava s ljiljanima, premda nijedna od njih ne pripada izravno kući Kosača niti izvornom heraldičkom identitetu Hercega Stjepana.
To je srž problema. Ne može se jednima osporavati pravo da se s hrvatskim i kršćanskim znakovljem popnu na grad Hercega Stjepana Kosače, a drugima dopuštati da ondje ističu zastave koje s Kosačama nemaju nikakvu stvarnu dinastijsku, obiteljsku ili heraldičku poveznicu. Ako je kriterij povijesna osjetljivost lokaliteta, onda bi taj kriterij morao vrijediti za sve. Ako se tvrdi da političkim zastavama nije mjesto na tvrđavi, onda to ne može vrijediti samo za hrvatske zastave.
Posebno je licemjerno kada se kao sporno prikazuje hrvatsko crveno-bijelo znakovlje, premda ono pripada hrvatskoj povijesnoj i heraldičkoj tradiciji, dok se istodobno šuti o simbolima koji nemaju nikakve veze s Kosačama. Kosačin heraldički svijet, koliko ga poznajemo, nije svijet palestinske zastave ni suvremenih političkih poruka. Nije ni jednostavno svijet kotromanićkih ljiljana. To je svijet velikaške kuće Kosača, njezina lava, njezinih kosih greda i kršćanskog znakovlja koje se pojavljuje u njezinoj heraldici.
Zato ovaj prizor nije sitnica. Nije riječ samo o komadu platna na vjetru. Riječ je o pitanju tko ima pravo govoriti u ime jednog povijesnog mjesta i kojim simbolima. Palestinska zastava i zastava s ljiljanima na kuli Hercega Stjepana Kosače ne djeluju kao slučajan izbor. Djeluju kao poruka.
A poruka je, u najmanju ruku, sporna: na mjestu Kosača istaknuti su simboli koji ne pripadaju Kosačama. Jedan pripada suvremenoj bliskoistočnoj politici i solidarnosti bošnjačko-muslimanskog prostora s Palestinom. Drugi se veže uz dinastiju čiji odnos s Kosačama nije bio nimalo jednostavan. Oni koji su ih ondje postavili možda su željeli poslati znak identiteta ili političke solidarnosti. No jednako tako moraju znati da su time otvorili pitanje poštovanja prema povijesti Hercegovine.
Tvrđava Hercega Stjepana Kosače zaslužuje ozbiljniji odnos. Ako se ondje već vijore zastave, onda bi prvo mjesto trebali imati simboli koji proizlaze iz njezine vlastite povijesti: simboli Hercega Stjepana, kuće Kosača i Hercegovine. Sve drugo izgleda kao pokušaj prekrivanja jednog povijesnog mjesta tuđim porukama — i kao dvostruki kriterij prema onima koji taj prostor baštine kao dio vlastite hrvatske, kršćanske i hercegovačke povijesti.
zapad.ba
