Piše: Frano Yehuda Kolonomos Martinčević

Iz perspektive jevrejskog orguljaša i građanina Sarajeva: Kritika moralne optužbe i instrumentalizacije povijesti u bosanskohercegovačkom diskursu.

Tekst ambasadora Bosne i Hercegovine Svena Alkalaja, objavljen 23. veljače 2026. godine u listu The Washington Times pod naslovom „Bosnia-Herzegovina not an extremist state“, nije hladan diplomatski prigovor, već moralno nabijena optužnica. Politička kritika sadašnjeg razvoja Bosne i Hercegovine etiketira se kao ekstremističko iskrivljavanje.

Onaj tko tako argumentira ne vodi debatu. Takav pristup povlači ideološke granice i određuje unutar koje interpretacije se smije govoriti.

Kao član Jevrejske Zajednice BiH i kao Jevrejin s majkom Jevrejkom i ocem Hrvatom, sam utjelovljujem složenu identitetsku realnost ove zemlje. Ovo biografsko iskustvo obavezuje na odbacivanje svake kolektivne atribucije i genealogijskog sumnjičenja, kakvo prožima Alkalajevu argumentaciju.

Tvrdnjom o „sinhroniziranim ksenofobnim napadima“ postavljen je okvir cijele argumentacije. Već ovdje dolazi do retoričkog pomaka: politička kritika se preinačava u moralno neprijateljstvo. Kritika političkih procesa nije ksenofobija. Onaj tko svaku sigurnosno-političku analizu ili institucionalnu kritiku etiketira kao napad na jednu etničku zajednicu, svjesno pomjera nivo debate. Ne radi se o Bošnjacima kao narodu. Radi se o političkoj odgovornosti.

Posebno problematično je izjednačavanje izjava Milorada Dodika i Maxa Primorca s porukama Slobodana Miloševića. To nije analiza, već ideološko izjednačavanje. Između politike 1990-ih i današnjih političkih sukoba postoji fundamentalna razlika. Onaj tko te razlike zamagljuje, instrumentalizira povijesne traume kao sredstvo pritiska u aktualnom diskursu.

@MaxPrimorac
Masakr u Srebrenici bio je teški zločin i ljudska katastrofa. Ali on nije politički štit protiv svake sadašnje kritike. Povijest se ne smije pretvoriti u retoričku imunizaciju aktualnih struktura moći.

Atribucija da @MiloradDodik utjelovljuje mračne ideologije označava svjesnu retoričku eskalaciju. Da, on je konfrontativan. Da, njegov rječnik je često oštar. Ali on artikulira političke interese većeg dijela stanovništva unutar Republike Srpske. Pa ga paušalno dovoditi u blizinu nacionalsocijalističke logike uništenja ili kolaboracije s nacistima, predstavlja nedopustivo preopterećenje povijesnih kategorija. Kao Jevrejin posebno se protivim inflacionoj upotrebi takvih analogija. Shoah je bio državno organiziran, industrijski proces uništenja protiv jevrejskog naroda. Ako se svaki nacionalni kontroverz retorički dovodi u tu blizinu, pojam gubi svoju povijesnu preciznost.
Retorička eskalacija i zloupotreba Shoaha
Ukazivanjem na zločine četnika u Drugom svjetskom ratu povlači se povijesna linija. Jednako su dokumentirani zločini države koju su vodili ustaše i dio muslimanskog stanovništva s prostora Bosne, koji ie služio u jedinicama poput 13. brdske divizije Waffen-SS „Handschar“, dok su drugi riskirali život štiteći progonjene. Spasioci, pomagači i ljudi otpora postojali su u svim zajednicama. Povijest ovog regiona je složena. Ona nije prikladna za ideološku monopolizaciju protiv današnjih političkih protivnika.

Istovremeno se naglašava da su Bošnjaci štitili Jevreje. U mnogim slučajevima to je istina. Bilo je hrabrosti i solidarnosti. Ali i ovdje vrijedi: povijesna spasilačka djela ne opravdavaju političku nepogrešivost u sadašnjosti. Prošle zasluge nisu moralno vlasništvo jedne zajednice.

Neporecivo je da se Jevreji ne smiju kandidirati za Predsjedništvo države. Ovaj demokratski deficit postoji već godinama. To je posljedica Daytonskog ustavnog poretka koji etničku reprezentaciju stavlja iznad individualnih građanskih prava. Onaj tko to pripisuje pojedinačnim akterima, a ne imenuje strukturnu konstrukciju sistema, svjesno skraćuje realnost.

Sličan obrazac selektivnog prikazivanja vidi se i u opisu vjerskih razaranja tokom rata. Džamije su rušene. Crkve su rušene. Sinagoge su bile ugrožene. Postojali su počinitelji, a postojali su i ljudi koji su štitili. Jednostrano prikazivanje ne zamjenjuje povijesnu potpunost.

Umjesto sadržajnog suočavanja dolazi genealogijsko obilježavanje. Politička biografija oca koristi se da bi se konstruirala ideološki kontinuitet. To nije argument, već krivica po podrijetlu. Ako se istovremeno priznaje da grijesi oca ne određuju automatski stavove sina, nameće se pitanje zašto se uopće poteže ovaj lanac asocijacija. Odgovor je očigledan: da bi se stvorila ideološka sumnja tamo gdje je argumentirano opovrgavanje teže.

Kao Jevrejin s majkom Jevrejkom i ocem Hrvatom, znam kuda takvi načini mišljenja mogu odvesti. Jevreji u Evropi nisu bili suđeni po svojim djelima, već su kategorizirani po podrijetlu. Upravo zato odbijam da se političke debate vode preko obiteljskih biografija. Individualna odgovornost je temelj moderne politike.

Sarajevska Hagada navodi se kao simbol međureligijske harmonije. Ona je jedinstveno svjedočanstvo preživljavanja. U različitim povijesnim trenutcima štitili su je i muslimani i kršćani. Upravo zato je ne treba instrumentalizirati kao politički štit protiv svake kritike. Simbol ne zamjenjuje reformu institucija.

Na ovogodišnjem obilježavanju Dana sjećanja na Holokaust u Sarajevu, jasno se vidjelo kako takvi simboli djeluju u praksi. Sala je napuštena s gorkim osjećajem. Ponovo je posebno naglašena blizina jevrejske zajednice bošnjačkoj zajednici. Povijesna logika jevrejskog prilagođavanja razumljiva je. Ali u vrijeme kada je javni diskurs u Sarajevu u velikom dijelu postao otvoreno antijevrejski, demonstrativna blizina djeluje manje kao samopouzdanje, a više kao oprez.

Ova percepcija nije bez osnove. U posljednje dvije i pol godine uspostavljena je agresivna retorika protiv države Izrael. Plakati koji prikazuju izraelskog premijera kao traženu osobu, nekoliko dana prije Dana sjećanja na Holokaust, nisu diferencirana vanjska politika. To su svjesne provokacije. Rastući antisemitizam u javnom prostoru rijetko se jasno imenuje.

Na sam Dan sjećanja nije palo ni jedne riječi o događajima od 7. oktobra 2023. Niti riječi o tome da Jevreji i danas mogu biti žrtve brutalnog nasilja. Niti riječi o mehanizmima demonizacije koji su povijesno uvijek bili na početku. Prije 1933. Hitler još nije bio diktator. Bila je to postepena normalizacija radikalnih narativa koja je pripremila put. Takvi procesi ne počinju logorima. Počinju jezikom. Upravo zato je problematično kada se politička kritika unaprijed moralno diskvalificira.

Prava tačka loma nalazi se tamo gdje politička kritika prelazi u implicitnu publicističku isključivost. Prije nego što se osobe poput Dodika ili Primorca citiraju ili objave, moraju se provjeriti njihove „povijesne asocijacije i ideološke pozicije“. Takva formulacija pomjera kriterij sa sadržajnog suočavanja na provjeru uvjerenja.

Naravno da se izjave moraju kritički provjeravati. To vrijedi za svaki politički glas. Ali ovdje nije u prvom planu provjera činjenica, već prethodna ideološka klasifikacija. Određene osobe treba obilježiti kao nosioce opasnih povijesnih kontinuiteta kako bi se njihovi argumenti već u začetku delegitimirali. To nije mjerilo liberalne javnosti, već politička selekcija.

Prema pluralističkoj javnosti bez ideoloških filtera
Kada Alkalaj piše da osobe koje „izobličavaju“ povijest Bosne ne bi smjele imati legitimitet u tisku tj. medijima ili politici, onda napušta tlo liberalne javnosti. Tko odlučuje šta je izobličavanje?

Tko definira koja interpretacija je dopuštena?
Tko određuje koji su glasovi legitimni akteri, a koji ideološki diskvalificirani?
Slobodno društvo ne živi od unaprijed izdatih potvrda o neškodljivosti. Ono živi od otvorenog nadmetanja argumenata. Kada mediji počnu političke aktere sortirati prema pretpostavljenim povijesnim asocijacijama umjesto da provjeravaju njihove konkretne izjave, ne nastaje zaštita od ekstremizma, već instrumentalno kurirana javnost.

Posebno ozbiljno retoričko prekoračenje predstavlja izjednačavanje Dodika i Primorca s ideologijama koje su dovele do masovnih zločina, uključujući Holokaust. Između današnjih političkih pozicija o ustavnom poretku Bosne i Hercegovine ili sigurnosno-političkih pitanja i nacionalsocijalističke mašine uništenja, ne postoji ideološka istovjetnost. Takvo izjednačavanje relativizira povijesnu jedinstvenost Holokausta i zloupotrebljava ga kao politički instrument.

Kao Jevrejin iz Sarajeva odlučno odbacujem ovu instrumentalizaciju. Sjećanje na Shoah obvezuje na preciznost, a ne na ideološku dramatizaciju. Ono zahtijeva da se stvarne ideologije uništenja jasno imenuju, umjesto da se politički protivnici simbolički ekskomuniciraju povijesnim analogijama.

Onaj tko poziva medije da određenim glasovima oduzmu legitimitet, zamjenjuje demokratski diskurs ideološkim filterima. Onaj tko političke protivnike dovodi u blizinu holokaust-ideologija, svjesno prelazi granicu, ne da bi vodio debate, već da bi ih završio.
Bosna i Hercegovina zaslužuje iskrenu, pluralističku javnost. Bez ideološke precenzure. Bez genealogijskog sumnjičenja. Bez povijesnog preopterećenja.

Demokracija se ne štiti isključivanjem kritičkih glasova, već snagom svojih argumenata. Gdje moralno sumnjičenje zamjenjuje argumente, povijest se ne brani, već politički zloupotrebljava. U to bismo u Bosni i Hercegovini trebali imati povjerenja.