Jedan od ključnih svjedoka u dokumentarcu, koji je želio ostati anoniman, kaže da je saznao za postojanje stranih “lovaca na ljude” (Amerikanaca, Kanađana, Rusa, ali i Talijana) spremnih da plate da se “igraju” rata.

Tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva, najduže u modernoj povjesti, stranci su pucali na civile plaćajući za to velike svote novca – prema nekim procjenama, od 80.000 do 100.000 eura. Među njima su bili i talijanski državljani, koji nikada nisu kazneno odgovarali za svoje okrutne postupke – barem ne zasad.

Milansko tužiteljstvo pokrenulo je istragu nakon prijave novinara i pisca Ezia Gavazzenija, o čemu danas izvještavaju La Repubblica i milanski Il Giornale. Slučaj vodi javni tužitelj Alessandro Gobbis.

Iza talijanskih snajperista, njih najmanje 200 koji su između 1992. i 1996. pucali na nenaoružane civile tijekom opsade Sarajeva, nalazi se svjedočenje vojnog insajdera i jezivi “cjenovnik smrti”.

Muškarci odjeveni u vojne uniforme dolazili su iz Triveneta, Pijemonta i Lombardije, a u Bosnu i Hercegovinu su stizali kombijima u roku od 72 sata. Neometano su prelazili kontrolne točke u Hrvatskoj i BiH, pod izgovorom “humanitarne misije” davajući velikodušno mito za “Sarajevo safari”.

Kako je Il Giornale izvijestio 18. srpnja, Javno tužiteljstvo u Milanu otvorilo je istragu o “vikend snajperistima” koji su, iz cijele Europe, uključujući Italiju, prevezeni na brda koja okružuju Sarajevo putem svojevrsne turističke agencije koja je organizirala transfer i navodno odredila cijenu za ova ubojstva. Ubojstva djece plaćala su se najviše, do 100 milijuna starih lira (taj iznos danas bi bio više od 180.000 KM), zatim muškaraca (po mogućnosti u uniformi i naoružani), žena i na kraju starci, koji su ubijani i – besplatno…

Kao što je poznato, opsada Sarajeva koštala je života 11.541 civila (uključujući 1.601 dijete), a bitka je uspoređivana s opsadom Staljingrada u Drugom svjetskom ratu. Mnogi snajperisti bili su pozicionirani na brdima u blizini sarajevskog naselja Grbavica, tada pod srpskom opsadom.

Nazočnost Talijana među snajperistima objavljeno je u novinama Corriere della Sera još 1995. godine, ali bez dovoljno dokaza. Prije nekoliko godina, istu tezu ponovo je pokrenuo novinar Luca Leone, suosnivač Infinito Edizionija i autor romana Sarajevski gadovi iz 2014. godine.

Prema tužbi koju je potpisao pisac Ezio Gavazzeni, uz pomoć bivšeg tužitelja Guida Salvinija, a koja je posljednjih mjeseci podnesena tužitelju Alessandru Gobbisu, sucu specijaliziranom za borbu protiv terorizma, izvor iz Bosne i Hercegovine izvijestio je o ključnom detalju.

Naime, još krajem 1993. godine, bosanska obavještajna služba upozorila je lokalno sjedište SISMI-ja (vojna obavještajna služba, sada AISE) na prisustvo najmanje pet Talijana u brdima oko grada, koji su bili u pratnji da pucaju na civile. Međutim, u tome je sudjelovalo  najmanje dvije stotine Talijana.

“Prisustvo naših tajnih službi na licu mjesta bilo je opravdano prisustvom misije Ujedinjenih nacija pod nazivom UNPROFOR”, navodi se u tužbi, koju je Il Giornale konačno dobio, “čijeg smo i mi bili dio”.

Talijanski medij piše i o Edinu Subašiću, umirovljenom brigadiru Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH i kolumnisti portala Radiosarajevo.ba koji je i pisao o tome kako je otkrio “Sarajevo safari”.

Mete stranaca obično nisu odmah ubijene, već su teško ranjene, da bi stigla pomoć kako bi i na ljude koji pomažu moglo biti pucano. U svjedočenju se spominju trojica Talijana, iz Torina, Milana i Trsta. Jedan od njih, navodno je bio vlasnik privatne klinike za estetsku kirurgiju u Milanu.

O nemilosrdnim Europljanima koji su dovedeni u Sarajevo govori se i u dokumentarcu Sarajevo Safari  slovenačkog autora Mirana Županića, predstavljenom tokom Festivala dokumentarnog filma Al Jazeera Balkans krajem 2022. godine, a sada dostupnom uz naknadu samo na Al Jazeeri.

Jedan od ključnih svjedoka u dokumentarcu, koji je želio ostati anoniman, kaže da je saznao za postojanje stranih “lovaca na ljude” (Amerikanaca, Kanađana, Rusa, ali i Talijana) spremnih da plate da se “igraju” rata. Ovo svjedočenje se poklapa sa verzijom Edina Subašića, prema kojoj su snajperisti stigli “preko Italije do Beograda, a zatim do Pala, nekoliko kilometara od Sarajeva gdje su bili stacionirani oficiri srpske vojske”. Prema svjedočenju, zasnovanom na iskazu zarobljenog srbijanskog dobrovoljca, snajperisti/lovci “su krenuli iz Trsta i odatle stigli u Srbiju, a zatim u Sarajevo”.

Putovanja su obavljana “avionom iz Trsta, zatim helikopterom i vozilom iz Srbije kroz ratnu zonu do Sarajeva” putem “infrastrukture bivše srbijanske čarter i turističke aviokompanije Aviogenex, koja je imala podružnicu u Trstu. Vjeruje se da je jedan od članova ove organizacije Jovica Stanišić, osuđen za ratne zločine od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”.

Profil snajperiste je vrlo precizan: bogati pojedinci, lovci strastveni prema klasičnim legalnim safarijima, lovci na adrenalin i “ljudske” trofeje, entuzijasti za oružje s poviješću psihopatologije ili sadizma, bivši vojnici koje je bojno polje održalo bez roditelja.

Očevici su još uvijek živi, ​​ali m prema rekonstrukciji Tužiteljstva, oni su pod pritiskom srbijanskih obavještajnih službi da cijelu operaciju drže u tajnosti.

Tužitelji su spremni pozvati prve svjedoke iz Bosne i Hercegovine. Benjamina Karić je još 2022. tražila istragu u Sarajevu, ali je ovdje sve stalo. Sada Milano preuzima.