Na simboličan dan krunidbe kralja Tvrtka I. Kotromanića za kralja Bosne, posjetio sam Kozovgrad (Kozao, Chosao). Moram priznati — po prvi put. O tom sam mjestu mnogo čitao i slušao, premda su dostupni tekstovi uglavnom jedni te isti, s vrlo malo konkretnih informacija, a predanja se ponavljaju kroz generacije. No, ono što me uvijek iznova fasciniralo jest način na koji mi o Kozovgradu govore ljudi, osobito lokalno stanovništvo — s ozbiljnošću i ponosom.


Njihove priče najčešće započinju rečenicama poput: „Posljednje utočište kraljice Katarine“, „potkovala konje naopako“, ili jednostavno „srednjovjekovna utvrda“. Moram priznati kako ni wikipedia nije manje ponosna, pa već u prvoj rečenici može se pročitati: „Kozograd (Kozovgrad) je utvrda kod Fojnice.“

Takve riječi stvaraju određena očekivanja. Kao arhitektu, pojam „utvrda“ u meni uvijek budi profesionalnu znatiželju i sliku arhitektonske cjelovitosti prostora. Međutim, kada sam stigao na lokaciju — osim prekrasnog jesenskog pejzaža koji krasi cijelu općinu Fojnica, i zadivljujućeg pogleda s 1430 metara nadmorske visine — zatekao sam tek tragove prošlosti.
Od „utvrde“ su ostala svega dva dijela zida na južnoj strani, nekoliko kvadratnih metara zida i stari rezervoar za vodu. Prizor raspadnutih zidina koje se poput kamenog slapa rasipaju niz stjenovitu padinu (ako prilazite s juga) ostavlja snažan dojam – gotovo poetski.

Za razliku od nekih drugih bosanskih srednjovjekovnih utvrda, Kozovgrad je građen pretežno od lomljenog kamena i krečnog maltera – lokalnog materijala koji se i danas može pronaći svuda unaokolo. U arhitektonskom smislu, danas se o Kozovgradu teško može govoriti – ne možemo ni pouzdano uspoređivati s drugim utvrdama, jer se ne nazire čak ni vanjska kontura. Sve se, doslovno, „prosulo“ niz stijene prema istoku i jugu. Ozbiljnija arheološka istraživanja nikada nisu provedena.

Pisati o Kozovgradu gotovo je nemoguće, a ne spomenuti RTV repetitor koji danas stoji na najvišoj točki lokaliteta. Iako je tehnička građevina, simbolično zauzima mjesto na kojem je, po svemu sudeći, nekad stajala kula kružnog tlocrta — tipičan element srednjovjekovne utvrde.
Kozovgrad je strateški smješten i jasno prilagođen konfiguraciji terena. Takav položaj omogućavao mu je nadzor nad dolinom i komunikacijskim pravcima. Ako promotrimo tlocrt ostalih srednjovjekovnih bosanskih utvrda, one su gotovo uvijek nepravilne, prateći liniju stijena – tako je, pretpostavljam, bilo i s Kozovgradom. Dva preživjela zida upravo prate tu prirodnu konturu.

Unutar zidina takvih utvrda obično su se nalazile rezidencijalne građevine, vjerski objekti, cisterne (rezervoari za vodu) te skladišta za hranu i oružje. Sve su te zgrade bile jednostavne, funkcionalne i prilagođene obrani – primjere nalazimo u Srebreniku, Jajcu, Tešnju i drugdje.


Na Kozovgradu se, međutim, sa sigurnošću može prepoznati samo cisterna – rezervoar za vodu. I upravo je ona element koji me najviše dojmio. Smještena je ispod gornjeg dijela grada, uz stijenu koja čini jedan njezin zid. Iznad te stijene, pretpostavljamo, uzdizala se kula kružnog oblika. Takvi su rezervoari obično imali dubinu od 2 do 6 metara, a voda se prikupljala s krovova i dvorišta pomoću sustava žlijebova i kanala koji su vodili do otvora cisterne. U slučaju budućih arheoloških istraživanja, uvjeren sam da bi upravo u tom dijelu bilo mnogo zanimljivih nalaza.
Od arheoloških ostataka zasad je poznat tek jedan kameni dekorativni element u gotičkom stilu, pronađen slučajno 1972. godine.

Pisati i govoriti o ovakvim lokalitetima od iznimne je važnosti – jer se tu ne radi samo o kamenju, nego o identitetu, pamćenju i razumijevanju vlastite prošlosti.
Istraživanje i dokumentiranje neistraženih arheoloških mjesta nije samo akademska dužnost, nego čin očuvanja od zaborava i nestajanja.
Sama pisana riječ, dokumentacija i javni interes mogu ih zaštititi – dok ne dođe vrijeme za pravo, sustavno arheološko istraživanje.

Ivan Cetina-Dadić, d.i.a.

Kiseljak.info