Maturanti, maturalna generacija školske 1969/70 godine,  Gimnazije „Ivan Goran Kovačić“ u Kiseljaku, dana 28. lipnja 2025. godine, u Restoranu “Pacific” obilježili su 55. obljetnicu mature. Time su nastavili i svoju razrednu dosadašnju praksu, kao i tradiciju mnogih, prethodnih, ali i mlađih, generacija.

Glavni inicijator,  organizator, uz suradnju drugih kolegica/a, te moderator na zajedničkom druženju, bio je gospodin Miroslav Biletić, koji je konstatirao kako su nazočni: Miroslav Biletić, Slavko Cvjetković, Zdenka Cvjetković ud. Blažević, Cvita Kuliš, ud. Lukić,  Anđelko Marijanović, Velinka Radovanović, ud. Vicković, Mustafa Serdarević, Semin Sudžuka, Anka Uskoković, ud. Cerović,  te Duško Vicković.  U razrednom dnevniku, na kraju školske godine, bilo je upisanih 24 maturanta. Četvero kolega/ica nije uspjelo doživjeti  jubilarnu 55. obljetnicu mature, jer ih je u tome spriječio neminovni biološki kraj života. Neki od kolega nisu mogli, iz objektivnih razloga, participirati, a sa nekim je putem videopoziva, tijekom druženja,  ostvaren kontakt.

Kolegicama i kolegama se obratio, u ovoj honorabilnoj prigodi, kolega A. Marijanović, koji se u svom izlaganju zahvalio  nazočnim što sudjeluju u obilježavanju jednog respektabilnog  jubileja.

Obljetnica mature je povod za radost susreta. Poslije dugo vremena susret sa dragim osobama, a posebno sa školskim kolegama, se doživljava kao čitanje vrlo interesantne knjige. Iako je proteklo više od pola stoljeća od maturalnih ispita, podjele diploma, sjećanje na „stroge“ profesore nije potamnilo. Njima dugujemo trajni pijetet. Kako godine prolaze sve više shvaćamo da titule, novac, prestiž i nisu najvrijednije u našem  životu. Gimnazijski i maturalni dani ostaju kao dio biti naše osobnosti. U zadnjem stadiju života shvatimo kako bez sjećanja nemamo svog identiteta.

Na kraju izlaganja, g. Marijanović je pročitao Alegorijsku minijaturu. Integralni tekst glasi: „Preda mnom se pružio pogled na dolinu Spiti.  Bijeli, prozirni oblaci promiču daljinom. U jednom trenugku kao da vidim prekrasnu djevojku, da se miješa s tim oblacima, i polako prilazi sve bliže. Prelijepa, kao ona koju sam 1977. godine vodio na vjenčanje. Na glavi krasi je kruna na kojoj se razabiru slova: PRAETERITA.  Kao da želi da mi pruži ruku  i kao da čujem: „Ja sam tvoje najveće blago“! U hipu, oblakom, nestade. Pogledom tražim Praeteritu, a kad se okrenuh iza mene stoji starac snažnog i  produhovljenog  pogleda. Pored njega  sehara puna naslova: 10 top destinacija svijeta, Meditacija-temeljna ljudska dimenzija, Zabranjeno ostarjeti… U rukama je držao knjigu: Tibetanska knjiga mrtvih. Lupanje srca me probudi. Tišina. Sat vrijeme mjeri  i sekundama. Razmišljam. Riječi se poredaše u misao: život je staza koju sanjamo.“

U daljnjem druženju priče je bilo u izobilju, koja je rasla i granala se kao krošnja velikog stabla. Neke kolegice i kolege su, i pored toga što su svi otvorili osmu deceniju života, demonstrirali zavidne memorijske kapacitete. Prepričavanje zgoda i nezgoda, anegdota; dosjetke, te male i velike šale tematizirali su životne događaje jedne generacije koja je bila uspješna u životu.

Na kraju bilo je prijedloga za nastavak dobre prakse, uz optimizam i želju da se doživi i 60. obljetnica.

Piše: A.M.

Kiseljak.info