Dvije trećine teritorija Kooperativne Republike Gvajane, slabo naseljene južnoameričke države na Atlantskom oceanu, zapravo pripadaju Venezueli. Tako su na nedjeljnom referendumu golemom većinom od 95 posto odlučili građani Venezuele koje je na glasanje pozvao autoritarni socijalistički predsjednik Nicolas Maduro, nasljednik još kontroverznijeg Huga Chaveza.

KUBAT AUTOMOBILE

Maduro želi susjedima oduzeti regiju bogatu naftom

Odaziv na referendum nije bio posebno entuzijastičan, glasalo je samo 10.5 od 20.7 milijuna venezuelanskih građana s biračkim pravom, no Maduro je ionako trebao tek simboličnu potporu svojim prijetnjama da će susjednoj zemlji oteti Essequibo, šumovitu regiju bogatu naftom, triput veću od Hrvatske.

Naime, u moru ispred Essequiba prije desetak godina otkrivene su goleme rezerve nafte, a početak komercijalne eksploatacije 2019. godine ponovno je rasplamsao stoljeće star teritorijalni spor.

“Ovo je povijesna faza borbe”

“Poduzeli smo prve korake u novoj, povijesnoj fazi borbe za ono što nam pripada, da vratimo ono što su nam naši osloboditelji ostavili”, rekao je predsjednik Maduro u glavnom gradu Caracasu nakon referenduma.

Korijeni spora datiraju još s kraja 19. stoljeća kada se tada mlada venezuelanska nacija suprotstavila europskim kolonijalnim silama oko suvereniteta nad Essequibom, koji je tada bio dio kolonije Britanske Gvajane. Venezuela to nije prihvaćala, ističe BBC u svom objašnjenju trenutačnog stanja, jer je Essequibo za vrijeme španjolske kolonijalne vlasti bio unutar venezuelanskih granica.

Američki gigant ExxonMobil pronašao goleme zalihe nafte

Dogovor nije postignut, ali su se strasti ipak stišale na više desetljeća. Ženevskim sporazumom iz 1966. godine Ujedinjeno Kraljevstvo i Venezuela dogovorili su se da će posebna komisija odrediti granicu i zaključiti teritorijalni spor između Venezuele i tada već neovisne Gvajane. No ponovno se gotovo 50 godina nije dogodio nikakav pomak.

A onda je 2015. godine američki naftni gigant ExxonMobil pronašao velike rezerve nafte (oko 11 milijardi barela) u atlantskim vodama ispred Gvajane.

Na poticaj glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Gvajana je 2018. zatražila posredovanje Međunarodnog suda pravde u Haagu, glavnog sudskog organa UN-a koji rješava ovakve sporove između država. No Venezuela nije prihvatila nadležnost Međunarodnog suda pravde.

Venezuela spominje “sveto tlo”

“Venezuela ni pod kojim okolnostima ne prihvaća preispitivanje suverenih odluka svojih legitimno konstituiranih institucija. Izražavamo žaljenje što se vlada Gvajane ponaša kao franšiza američke naftne kompanije ExxonMobil, čiji su interesi prisvajanje postojeće nafte na teritoriju koji je i dalje predmet spora. Takvim se akcijama ugrožava mir u regiji”, stoji u rezoluciji venezuelanskog parlamenta iz rujna ove godine, koja je objavljena nakon što je Gvajana pokrenula javni natječaj za dodjelu koncesija za eksploataciju nafte.

“Gvajana ponovno namjerava opet posegnuti za krađom teritorija, naftnih resursa i otvoreno nametnuti pljačku, kolonizaciju i dominaciju. Venezuela, ustavni predsjednik Maduro i naš narod nastavit će izvršavati ustavne mandate za obranu i očuvanje našeg svetog tla Esequiba i tako jamčiti ono što po pravu i povijesti pripada nama”, prenosi kubanska novinska agencija Prensa Latina zadnje rečenice rezolucije Nacionalne skupštine Venezuele.

Predsjednik Gvajane poveo vojne zapovjednike u spornu regiju

Potpredsjednik Gvajane Bharrat Jagdeo javno je nakon referenduma upozorio Venezuelu da bilo kakve agresivne akcije neće proći nekažnjeno, dodajući da je njegova vlada osigurala međunarodnu podršku.

Gvajanski predsjednik Irfaan Ali posjetio je krajem studenog Essequibo u pratnji vojnih zapovjednika kako bi umirio lokalno stanovništvo te izjavio da je predan rješavanju teritorijalnog spora mirnim putem.

Kooperativna Republika Gvajana ima samo 800.000 stanovnika, rasne i etničke mješavine Indijaca, afričkih crnaca, američkih Indijanaca, Kineza i Europljana. Do prije samo nekoliko godina bila je to siromašna zemlja u kojoj je 41 posto stanovništva živjelo ispod praga siromaštva.

Gvajana će do 2030. postati golemi proizvođač nafte

Međutim, zahvaljujući spomenutim otkrićima, Gvajana će do 2030. postati možda i najveći svjetski proizvođač nafte po glavi stanovnika. Zbog enormnog povećanja prihoda Gvajana je danas četvrta prema BDP-u na američkom kontinentu, odmah iza SAD, Kanade i Bahama.

Međutim, ni Venezueli ne manjka nafte, procjenjuje se da raspolaže s čak 18 posto ukupnih svjetskih rezervi. Tijekom 20. stoljeća prihodi od izvoza nafte doveli su Venezuelu do blagostanja, odnosno do četvrte pozicije na svijetu prema BDP-u po stanovniku. Venezuelansko gospodarstvo bilo je tada četiri puta veće od japanskog i 12 puta veće od kineskog.

Drastičan pad venezuelanske ekonomije

Međutim, potkraj Chavezove vladavine, a pogotovo nakon njegove smrti 2013. godine, situacija se drastično pogoršala. U samo pet godina, piše švedski Dagens Nyheter, venezuelansko gospodarstvo palo je za 80 posto. Do kraja 2019. godine inflacija je dosegnula 10 milijuna posto. Ni jedna druga zemlja u novijoj povijesti nije iskusila takvo mirnodopsko ekonomsko poniranje.

Ni Chavez ni Maduro nisu uspjeli iskoristiti goleme prihode od nafte kako bi diverzificirali nacionalno gospodarstvo i tako ublažili ovisnost Venezuele o izvozu nafte. Kad je početkom Madurova mandata cijena nafte na svjetskom tržištu naglo pala, Venezuela se našla u krizi.

Stanje je dodatno otežala zapuštenost naftne infrastrukture u koju se godinama nije ulagalo, te animozitet režima prema zapadnim kompanijama koje su osim eksploatacije donosile i neophodnu stručnost u naftnom biznisu.

Maduro je pokušao sve, pa i represiju

Maduro se našao pred dilemom – rezanje javne potrošnje ili fiskalni deficit. Odlučio se za ovo drugo, a kad su inflacija, nestašice, pritisak opozicije i nezadovoljstvo građana ubrzo zakucali na njegova vrata, posegnuo je za diktatorskim metodama.

Progonio je političke suparnike, izbjegavao i namještao izbore, krojio ustav i zakone prema svojim željama, ignorirao parlament i koristio se policijskom i vojnom represijom u održavanju vlasti.

S vremenom je Madurov režim naišao na osudu i izolaciju međunarodne javnosti i sankcije Sjedinjenih Američkih Država. Pod takvim pritiskom u listopadu ove godine Maduro je pristao potpisati sporazum kojim se obvezuje održati slobodne predsjedničke izbore 2024. godine i omogućiti neovisnim međunarodnim promatračima da prate glasanje. U zamjenu bi dobio ublažavanje sankcija.

Svijet je zaokupljen Rusijom, Izraelom, američkim izborima i prijeporima u EU

Međutim, mnogi analitičari smatraju Madura neiskrenim, s obzirom na česta izigravanja dogovora i sporazuma u prošlosti, te tvrde da će izigrati venezuelansku opoziciju i američku vladu kako bi zadržao vlast i ponovno mogao prodavati naftu na međunarodnom tržištu.

Vjerojatno i intenziviranje teritorijalnog spora s Gvajanom ima više veze s nadolazećim izborima i zadržavanjem vlasti nego sa stvarnom namjerom pokretanja oružanog sukoba s jugoistočnim susjedom, iako ne treba sasvim zanemariti vrlo prikladan tajming Madurovih poteza – u vrijeme dok je međunarodna zajednica zaokupljena ruskom invazijom Ukrajine, izraelskim napadima na Hamas, predstojećim predsjedničkim izborima u SAD i previranjima na europskoj političkoj sceni.

“Autoritarna vlada koja se suočava s teškom političkom situacijom uvijek je u iskušenju potaknuti neko patriotsko pitanje kako bi se mogla omotati nacionalnom zastavom i pridobiti podršku. Mislim da je to upravo ono što Maduro radi”, rekao je za CNN Phil Gunson, analitičar iz Caracasa.

Što bi se dogodilo u slučaju vojne akcije?

Iako je pet referendumskih pitanja sadržavalo i uznemirujuće fraze poput “suprotstaviti se svim sredstvima”, kao i međunarodnopravno neprihvatljivo stvaranje “savezne države Essequibo unutar granica Venezuele”, nije sasvim jasno što venezuelanska vlada uopće može poduzeti da provede rezultate referenduma.

Svaki pokušaj konkretne vojne akcije sigurno bi naišao na sveobuhvatnu međunarodnu osudu, a vrlo vjerojatno i na američku intervenciju s obzirom na to da se radi o naftnim platformama ExxonMobila.

Stanovnici Essequiba ne spavaju mirno

Zato se i pretpostavlja da Maduro ponajprije želi politički profitirati od referenduma i snažno zakoračiti u kampanju za predsjedničke izbore, a sigurno mu ne bi bilo mrsko pregovorima i ucjenama ishoditi poneki postotak prihoda od gvajanskih naftnih polja.

S druge strane, možda treba vjerovati i stanovnicima Essequiba kad kažu da dobro poznaju Madura i da zbog toga ne spavaju mirno.