Muk i tišina. Ili tek poneka štura, iznuđena ili s namjerom da se nastavi sa zataškavanjem zločina plasirana informacija mogu se pročitati u medijima nakon što je Merzuk Aletić, umirovljeni policajac iz Donjeg Vakufa, pred istražiteljima SIPA-e 28. studenoga na Rostovu pucao sebi u glavu.

KUBAT AUTOMOBILE

Politička zaštita

Aletić je počinio samoubojstvo u trenutku kada je trebao otkriti dokaze zločina koji se pomno skrivaju više od 30 godina, lokacije s tijelima većine nasilno odvedenih hrvatskih logoraša kojima se trag gubi upravo na Rostovu. Potvrdila su to i iskapanja u ljeto 2020. godine nakon što su na Rostovu, sasvim slučajno, prilikom gradnje vikendice otkrivene kosti te su na toj lokaciji prilikom ekshumacija, koje je izvršio Institut za nestale osobe BiH po nalogu Tužiteljstva BiH, pronađeni posmrtni ostaci četvorice iz skupine od 21 logoraša. U posjedu Tužiteljstva BiH već su godinama dokazi da su o njihovoj sudbini odlučili ratni gospodari života i smrti u Bugojnu – Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva, i Selmo Cikotić, zapovjednik Operativne grupe Zapad Armije RBiH, u čijoj je zoni odgovornosti bilo Bugojno. Među ostalim, i ​Mlaćin ratni dnevnik u kojemu detaljno opisuje tajne likvidacije, a odavno im je na raspolaganju i Cikotićeva prepiska s Enverom Hadžihasanovićem u kojoj Cikotić skupinu zarobljenika odbija prebaciti u Zenicu. Oba dokumenta više su puta objavljena u medijima. No, Mlaćo i Cikotić cijelo vrijeme, uživajući političku zaštitu SDA, ali i pojedinih međunarodnih dužnosnika, pa čak i diplomata, izbjegavaju optuženičku klupu. Najočitije je to bilo upravo u vrijeme dok su iskopavana tijela nestalih hrvatskih logoraša na Rostovu. Istodobno je u Sarajevu Selmo Cikotić preuzimao jedan od brojnih ministarskih mandata za koji ga je kandidirao SDA, a kandidaturu mu omogućilo pravosuđe BiH koje je i u ovom slučaju palo na ispitu jednakosti svih pred zakonom.

Cikotić i Mlaćo zaštićeni su sve ove godine, a otkrivanje lokacije s tijelima većine nestalih, uz svjedočenje egzekutora u ovim zločinima, može ih konačno izvesti pred lice pravde. Svjedočenje Merzuka Aletića, uz otkrivanje lokacije tijela 11 od 15 nasilno odvedenih logoraša za kojima se još traga, Mlaću i Cikotića stajalo bi slobode. Prema saznanjima tima istraživača našeg lista, Merzuk Aletić bio je svjedok pokajnik. Kao pripadnik zloglasne postrojbe El Mudžahid, stacionirane na Rostovu, osobno je, po nalogu bošnjačkog političkog i vojnog vrha, sudjelovao u likvidaciji čak 15 zatočenih Hrvata nakon njihova nasilnog odvođenja iz logora, uključujući i četvoricu čija su tijela pronađena na Rostovu. Postrojbu, čiji je pripadnik bio Aletić, na Rostovu je u vrijeme rata postrojio i nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Dakle, Aletić je bio ne samo važan već i jedan od ključnih svjedoka, jedan od rijetkih koji su najprije pristali svjedočiti i otkriti lokaciju masovne grobnice s tijelima 11 nestalih logoraša, da bi se potom iz samo njemu znanih razloga predomislio i odlučio nastavak zavjeta šutnje o zločinu platiti vlastitim životom. Ipak, iako važan, prema saznanjima koja imamo, Aletić nije bio jedini svjedok te se istraga koja vodi do Mlaće i Cikotića, a potom i do bošnjačkog političkog i vojnog vrha, nastavlja. Osim lokacije s tijelima 11 nasilno odvedenih logoraša, tragat će se i za tijelima njih još četvorice. Prema saznanjima do kojih smo došli iz naših izvora, jedno od tijela je na sasvim drugoj lokaciji, a tajnu o preostala tri zna Enes Handžić koji je, uz Senada Dautovića, najviše pozicioniran od dosad osuđenih pripadnika Armije RBiH i bošnjačkih službi sigurnosti za zločine nad Hrvatima Bugojna.

Što će otkriti vještačenje

Handžić je 2011. godine na temelju lažnih podataka s kojima se nagodio s Tužiteljstvom BiH, osuđen na sramotnih osam godina zatvora u zamjenu za otkrivanje lokacije s tijelima trojice logoraša. Učinio je to pritisnut dokazima također objavljenima u medijima, nalozima za odvođenje koje je osobno potpisivao. Na lokaciji, koju je u zamjenu za preblagu kaznu otkrio, pronađena je tek šaka kostiju koje su više puta spaljivane i iz kojih se nije mogao, čak ni u specijaliziranom laboratoriju u Londonu, izvući profil za DNK. Sumnja se čak i da su spaljene kosti životinjskog podrijetla.

Koliko je ta tema bolna obiteljima, potvrdila je prerana i iznenadna smrt bugojanske majke hrabrost Slave Gvozden kojoj je rečeno da su među šakom neidentificiranih kostiju i posmrtni ostaci njezina sina Jadranka. Slavi Gvozden srce je nekoliko mjeseci poslije puklo od tuge jer nije mogla prihvatiti takav kraj potrage za sinom. Većina roditelja neće doživjeti pronalazak posmrtnih ostataka i dostojan pokop svojih sinova. Smrt im je stala na putu ispunjenja najveće želju koju su imali nakon rata, pronaći tijela i dostojno ih prema kršćanskom običaju pokopati. Ali bez obzira na tu bolnu činjenicu, ostali članovi obitelji, kao i Hrvati Bugojna, tragaju i dalje za pravdom i istinom. U toj potrazi neće ih spriječiti ni samoubojstvo svjedoka pokajnika Merzuka Aletića, kao što ih nije spriječila nepravda koju trpe sve ove godine. Ogleda se i u činjenici da su Enes Handžić i Merzuk Aletić, prvi kao potpisnik naloga za odvođenje, drugi kao egzekutor, trebali štititi njihova prava, Handžić kao ministar unutarnjih poslova Srednjobosanske županije, a Aletić kao policajac. Kao da imenovanje Selme Cikotića na dužnosti ministra obrane i sigurnosti nije bilo dovoljno, kao ni povratak Dževada Mlaće na mjesto zločina, u bugojansku Gimnaziju, jedan od logora za Hrvate u kojemu je nakon rata i djeci hrvatskih logoraša predavao matematiku. Stjerani u kut, Mlaćo i Cikotić pronašli su još jednom način kako izbjeći pravdu. Vještačenje mobitela Merzuka Aletića otkrit će jesu li i u kojoj mjeri utjecali na njegovu odluku da sebi oduzme život. Odluka da ih se konačno izvede pred lice pravde kod obitelji njihovih žrtava jača je nego ikad. Vrijeme je, naglašavaju, za istinu i pravdu o zločinima nad Hrvatima Bugojna i skidanje maski o “bezgrešnoj” Armiji RBiH i Bošnjacima kao jedinim žrtvama ratnih zločina u BiH.