Kad god stignu podaci o broju ugašenih tvrtki ili onih koje su u postupku gašenja, kroz glavu prođe činjenica da su to deseci, možda i stotine radnih mjesta, da su oni koji su tu zarađivali svoj kruh ovu zemlju zamijenili Njemačkom, Irskom…, piše Večernji list BiH.
Prema posljednjim podacima o 15 dana u lipnju, ukupno je 110 poduzeća završilo u stečaju, likvidaciji ili su potpuno ugašena i izbrisana iz gospodarskih registara. Riječ je o raznim djelatnostima – od turizma, preko stomatoloških ordinacija, vrtića, trgovina, kafića do građevinskih poduzeća. I već godinu dana imamo loš niz da se mjesečno gasi stotinu tvrtki, obrta…, praktički u svim lokalnim zajednicama. Gospodarstvenik koji prati te podatke priča nam kako su ovakvi brojevi realnost u vremenu kada je inflacija na rekordnim razinama. – Ono što je najveći problem u cijeloj priči jest to što ne znamo kada će se situacija smiriti. Naravno da smo i ranijih desetljeća imali ratove i da se praktički uvijek na nekom dijelu kugle zemaljske vodi nekakav sukob, međutim, ovo što se trenutačno događa između Rusije i Ukrajine ne može se ni s čim usporediti. Govorimo o zemljama koje su giganti po broju stanovnika u površini svog teritorija, u proizvodnji hrane, u proizvodnji svega potrebnog da hrana nastane, tako da sve ovo što se događalo nije usporedivo s ovom situacijom – kaže za Večernjak gospodarstvenik koji je želio ostati anoniman. Ističe i da je najveći problem strah. – Upravo ta emocija drži situaciju ovakvom kakva je sada. Rastu cijene ulja, brašna, strah vas je da će ih nestati, imate hladne prostorije pa stvarate skladišta ako dođe do dugoročnih problema, a sve to činite zbog straha. U ovom trenutku bojimo se i da rat u Ukrajini ne eskalira te iziđe iz tih okvira, a onda dolazimo do točke iz koje nema povratka, netko mora pasti, a gospodarstvo će biti kolateralna šteta, ono će osjetiti najveći udar i zato se iskreno nadam da će sve ostati u okvirima u kakvima jest, žaleći pritom svakog civila i nevinu žrtvu jer to što ljudi pate, to je nešto najgore. Netko je posijao svoju pšenicu, drugi je došao, ukrao mu je i sada diktira hoće li je i kome prodati. Žalosno je sve to – ističe za Vecernji.ba sugovornik. Kaže kako se u BiH moraju tražiti rješenja. – Ne možemo se opustiti i samo promatrati što se događa. Moramo reagirati. Cijena nafte je rekordna, cijena plina također, kažu da će jesen biti još teža. Čovjek mora zbrojiti dva i dva te zaključiti kako mora tražiti alternativu energentima, da ne smije sebi dopustiti da ga hladnoća ili glad ubiju na zimu. A oko goriva mora reagirati država i nekako doći do većih zaliha. Ako ona izravno kupuje, može dobiti naftu i po boljoj cijeni. Međutim, očito je ovdje problem skladištenja jer, kada govorimo o energentima, BiH praktički ništa ne kupuje, a da to ostavlja u zalihama. Ono što moram pohvaliti jest zabrana izvoza drva i peleta, odnosno da se stabiliziraju cijene i da našim ljudima ovdje bude dovoljno, a svijetu što ostane. Ne možemo rješavati probleme svijeta, nego se brinuti za sebe – priča nam.
Podsjeća na to da prije stotinu godina novac nije ništa vrijedio. – Bila je to weimarska hiperinflacija, kada su se cijene udvostručavale svaka dva i pol dana. U ljeto 1922. kruh je koštao 163 marke, a već 1923. cijena mu je narasla na milijun i pol maraka, a do studenoga dvjesto milijardi maraka. Vratila se u modu robna razmjena.
