Prvo što će svatko tko dođe u zaselak Batin kod Posušja u Hercegovini, u dvorištu tj. ispred kuće s. Ljubice zateći će mnogo parkiranih automobila i veliki broj ljudi koji strpljivo čekaju da ih ona primi u zakazanom terminu. Dakako, taj se zakazani termin često odulji na kojih sat više čekanja, jer s. Ljubica ima za današnje vrijeme gotovo nevjerojatnu osobinu da svakoga slušatelja, odnosno, pacijenta kojega prima na razgovor i pregled, sasluša otpočetka do kraja. Nikoga ne prekida, nego ga doslovce pusti da izgovori sve što ima, a to nekad zna, doista, potrajati.

“Mnogi iskoriste priliku i donesu pet-šest povijesti bolesti svojih iz obitelji, susjeda ili prijatelja, pa potraje i dok to pogledam. Kako ću ih samo tako otpraviti kući…”, opravdavat će i te svoje razloge s. Ljubica, skrivajući tako od sugovornika golemu skromnost, koja je u temeljima njezina bića i koja je uz poniznost njezina najveća krepost. Dakako, poznavanje trava i receptura pripravaka ono je po čemu je ona prepoznatljiva, no poniznost, skromnost i strpljenje krjeposti su koje pokreću tu jednostavnu redovnicu.

Njezine suradnice svjedoče kako sama previja najteže rane ljudima koji joj dolaze po pomoć. Budući da joj se oni obraćaju za pomoć kada im redoviti medicinski zahvati više ne djeluju, s. Ljubica s ljubavlju čisti, primjerice, otvorene rane na nogama njezinih pacijenata, koje često svojim neugodnim mirisom sve ostale primoravaju na izlazak iz prostorije, no ona ostaje s bolesnikom sve dok ne očisti i posljednji trag i ne namaže rane posebno pripravljenim melemima. U očima obična promatrača to je slika današnje sv. Majke Terezije, zar ne.

Svoj dan ova redovnica, koja zbog svojega posebnog poslanja, već godinama ima dopuštenje za život i rad izvan samostana, redovito započinje molitvom i svetom misom, a svima koji je pohode kaže da svaki lijek ili čaj koji uzimaju neka to čine “u ime Isusovo i njegove majke Marije”. Ima i posebnu molitvu koju je sročila za svoje bolesnike, a redovito za sve njih moli svakoga dana.

Preglede nikada nikome nije naplatila, a prava je muka s ljudima koji je žele nagraditi i zahvaliti joj za pomoć i izlječenje, jer kako ona ne želi primiti novac, ljudi ga posvuda ostavljaju, među teglama s cvijećem, policama, zataknute u namještaj… Ali tu ne završava priča s novcem, jer ona taj novac, kao i onaj koji pretekne iz njezine male ljekarne kada se podmire sve obveze, dijeli siromašnima.

“Na tisuće je ljudi koje je pomogla i koje pomaže s. Ljubica”, rekao mi je jednom jedan fratar. Poznavanje trava i inspiracija za recepte za biljne pripravke posebno je čudesna priča, jer uza sve godinama prikupljeno znanje, s. Ljubica često će reći kako je dobila nebesko nadahnuće da napravi ovaj ili onaj čaj, ovaj ili onaj melem. Kada je, primjerice, sama oboljela od korone i izašla nakon hospitalizacije iz splitske bolnice, priča kako joj je doslovce s neba došao recept s pelinom i klinčićem i odmah je po toj inspiraciji napravila ljekovitu tinkturu. Zvuči poznato, pomalo poput sv. Hildegarde, zar ne.

Uza sve to valja spomenuti i daje s. Ljubica u 83. godini svojega života, a često radi i prima bolesne ljude do kasnih večernjih sati. Ne prima ih samo nedjeljom, na dan Gospodnji, kako veli, i ponedjeljkom kada pripravlja recepte. Svojim poslanjem s. Ljubica Bernardica Kovač posebna je žena za današnje vrijeme. I premda je teško nekoga za života kanonizirati, njezin život u skromnosti, jednostavnosti i poniznosti ipak šalje snažnu poruku u vremenu u kojemu živimo.

Život u služenju drugima nipošto nije promašen život. Naprotiv, golemo je bogatstvo. Ona upravo to svjedoči svojim životom i šalje poruku kako se isplati biti skroman, strpljiv i ponizan, premda marketing današnjega svijeta naglašava neke sasvim druge vrijednosti. Ove koje živi i zastupa s. Ljubica liječe i ozdravljaju, što mogu posvjedočiti tisuće ljudi koji su je susreli i kojima je u liječenju pomogla svojim receptima, ali i molitvom i vjerom kojom dočekuje i ispraća sve one koje su strpljivo čekali susret s njom.

Izvor