Iz knjige Lasić, M., Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic – Synopsis, Sarajevo, 2014., str. 99 – 105.
«Ahdnama» ili kako se ophoditi s našom prošlošću?
Moja reportaža „ U obilasku Fojničkog franjevačkog samostana“ nastala je u svibnju i lipnju 2008., da bi prvi put bila objavljena u dijasporskom listu „Bosanska pošta / Bosniskpost“, Oslo / Norveška, pa potom i na tuzlanskom portalu Vidiportal.ba, 13. studenog 2012., u danu kada se čestiti ljudi u BiH, ma koje su nacije, vjere ili nevjere, sjećaju s pijetetom i nevjericom mučkog ubojstva dvojice nevinih katoličkih svećenika, kao i potonjeg oslobađanja i pomilovanja ubojica.
Danas se navršilo 19 godina od ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici. „U spomen na ubijene fojničke fratre, ali i 103 Hrvata-katolika Fojnice stradalih tokom protekloga rata u samostanskoj crkvi bit će služena misa zadušnica“, izjavio je za federalnu novinsku agenciju (FENA) fra Nikica Vujica, fojnički gvardijan. On je ovim tužnim povodom iščitao i arhivske zapise kroničara samostana fra Miroslava Krajinovića, te fra Vitomira Slugića, koje prenosimo u nastavku.
Fra Miroslav Krajinović je zapisao: „…U 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij’, navodi se u ovoj bilješki.
Za ubojstvo fratara u Fojniici zasad je samo suđen (kasnije i pomilovan) Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog. Sa njim su bila još trojica pripadnika Armije BiH. Tko su ostala trojica i ko je naredio ubistvo fratara kako kaže fra Nikica Vujica ne zna se ni dan-danas. On ističe da je ovo planirani zločin a ne kako su prvobitno tvrdili ubistvo u alkoholiziranom stanju. Tom definicijom smatra fra Nikica mučko ubistvo se stavlja u ravan kafanskih nereda.
Gvardijan Samostana u Fojnici ističe da je ubistvu bio prisutan i treći fratar koji je pošteđen…“, prenijela je FENA 13. studenoga 2012. godine.
I
Posve slučajno smo se zatekli u Fojnici, točno dan uoči 545.obljetnice čuvenog događaja na Milodražu, brdu iznad Fojnice, kada je 28. svibnja 1463. godine sultan Mehmed Fatih Han, poznatiji kao Osvajač, nakon osvajanja Bosanskog kraljevstva, predao poglavaru bosanskih franjevaca fra Anđelu Zvizdoviću svoju «Ahdnamu», to jest pisanu potvrdu kojom se katolicima garantira pravo na ispovijedanje vjere u ovom dijelu Turskog carstva. «Krivci» su za ovaj posjet i ovu priču bili naši dragi i ljubazni domaćini Bogić Bogičević i njegova supruga Nada, koji su nas tri dana vodali Srednjom Bosnom. A Bogića se cijeni još uvijek i u Fojnici i u Kreševu, od strane onih ljudi koji umiju da cijene ljudskost…
U Osvajačevoj «Ahdnami», čiji se original čuva u Fojničkom samostanu kao relikvija, zapovijeda, inače, sultan Mehmed sljedeće: «… Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve. Neka (mirno) stanuju u mom carstvu. A oni, koji su izbjegli, neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti itko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve…»
Pisano, 28.svibnja u taboru na Milodržau, stoji u dokumentu kojeg će nam pokazati onaj „treći čovjek“ iz FENA-pričice, dobri fra Tomislav, kustos, koji je slučajno preživio razbojnički upad u Fojnički samostan tijekom posljednjeg rata, kada su sramotno ubijena dvojica bosanskih franjevaca.
«Mene je jedan od razbojnika držao u rukama, a zašto sam ja preživio, a moja braća nisu sami Bog znade», kazao nam je fra Tomislav, kojega po starobosanski njegova subraća «ujaci» zovu jednostavno «Ćaća». (U međuvremenu je ovaj fratar-svjedok umro.) Na naše pitanje koliko uopće još ima katolika u fojničkoj župi fra Tomislav nam je tada kazao da ih ima 3.500, dok je islamskih vjernika oko 14.000…
Inače, o «Ahdnami», neosporno važnom dokumentu naše zajedničke povijesti višestruko se i veoma neukusno pretjeruje, pa čak i u mojem «Oslobodjenju», u kojem se znalo o «Ahdnami» pisati kao preteči Povelje o ljudskim pravima!? Dakako, o tomu nije moglo biti ni govora u to vrijeme ne samo u Turskom carstvu, nego nigdje drugdje, pa ova vrsta pretjerivanja otkriva samo našu poslovičnu ubogost i neumjernost i neupućenost. Uostalom, i dan danas se sekularna Turska muči s priznanjem prava na ispovijedanje kršćanstva, a kako je bilo u teokratskom Otomanskom carstvu moguće je samo pretpostaviti. U tom je kontekstu, zapravo, još vrijednija Osvajačeva milost, kao i diplomatsko umijeće fra Anđela Zvizdovića.
Unatoč svemu, dokument kakva je «Ahdnama», kao i događaj od prije 545 godina na Milodražu su vrlo značajni jer su sve drugo nego samorazumljivost. Bosanski franjevci su, uzgred rečeno, sve slične dozvole skupo plaćali, za neke od njih su mogli i tri crkve sagraditi, kazao nam je fraTomislav.
II
Bogić, Nada, moja supruga i ja, imali smo odista privilegij. Fra Tomislav se – nakon što je ispratio autobus bugojanskih đaka koji su posjetili muzej – bezuvjetno stavio na raspolaganje i našim znatiželjnim očima i pitanjima. Uveo nas je i u muzej, i u etnološki odjel, i u crkvu, u kojoj u jednom njenom kutu počiva i fra Anđeo Zvizdović, za kojeg se, pak, znade da se rodio u bogatoj plemićkoj obitelji 1420. godine. Za sva vremena bit će zapamćeno da je imao hrabrosti i mudrosti izaći pred Osvajača i zamoliti i isposlovati «Ahdnamu». Umro je u Fojnici, na Pazarnicama, kako se zove dio mjesta gdje je smješten Franjevački samostan, 1498. godine, a u samoj crkvi mu se nalaze zemni ostaci već punih pet stoljeća, od daleke 1502. godine …
Da bi Fojnički franjevački samostan mogao biti osnovan već u prvoj polovici XIV. stoljeća ponajviše se zaključuje iz sačuvanih turskih spisa, u kojima se spominje da su u Fojnici bili crkva i samostan još «za kraljeva bosanskih». U svakom slučaju, uz Kraljevu Sutjesku i Kreševo ovaj fojnički samostan je bio treći oslonac opstanka i života franjevačke provincije Bosne Srebrene, ali i Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, slažu se i franjevci i povjesničari.
Po onomu što nam je kazao fra Tomislav, najvrijednije u povijesno-umjetničkom smislu u Franjevačkom samostanu u Fojnici su nekolicina zasebnih zbirki, s mnoštvom vrlo vrijednih eksponata, te knjižnica i arhiv. Sami franjevci izdvajaju tzv. Zvizdoviću zbirku sa «Ahdnamom», darovanim plaštem, Burjultijom Skender-paše i Zvizdovića slikom i pločom kao okosnicom, kao i tzv. Miletića zbirku sa crkvenom odjećom zlatom vezenom, biskupskom odjećom i obućom, krasno urađenom, biskupskim križevima, štapovima i posuđem za svečane službe Božje.
Neprocjenjivu povijesno-političku i umjetničku vrijednost ima tzv. Bosansko-franjevačka zbirka, u kojoj počasno mjesto zauzima Grbovnik iz 1340. godine, vjerojatno jedna od najstarijih knjiga u ovim našim krajevima s grbovima «balkanskih zemalja» i pojedinih poznatijih obitelji. U ovoj se zbirci nalazi i «Muhamedov list», dokument o slobodi, slično Ahdnami, starinska zvona, svjetiljke, tintarnice, odlikovanja, pečati, prsteni, križevi, štapovi /biskupski/, dukati, satovi, liječnički pribor i dr. Slijedeća velika zbirka jest crkvena zbirka s velikim brojem izuzetnih radova domaćih majstora («fojnička škola») od srebra i zlata. A tu su i zbirke iskopina, oružja, narodnog veza i odijela, prirodoslovna, geološka, kao i etnografska zbirka. U njoj nas je, uzgred rečeno, fra Tomislav propitivao znademo li o kakvom se predmetu iz daleke prošlosti radi, što i nije bilo uvijek lako odgovoriti. Posebna i vrlo vrijedna zbirka jest numizmatička kolekcija s primjercima rimskog i grčkog novca, zbirkom bosanskog i dubrovačkog novca, te raznog slavenskog novca, ugarskog, mletačkog, novca Habzburgovaca, pa sve do zbirke novca dviju pokojnih Jugoslavija.
Ovdje moramo kazati kako smo bili nemalo iznenađeni da se Fojnički grbovnik čuva takorekući ispod komada crvene krpe u staklenoj vitrini. A prema onomu što stoji u knjizi fra Mije Batinića «Franjevački samostan u Fojnici od 14. do 20. stoljeća», radi se o neprocjenjivo vrijednoj knjizi, jer se u ovom grbovniku nalazi niz od 139 grbova jugoslavenskih zemalja, te bosanskih i srpskih kraljeva i plemića. Na dva naslovna lista nalazi se: na prvom skupu grbovi od devet jugoslavenskih pokrajina, a na drugom starobosančicom napisano, da je te grbove u čast Stjepana Nemanje (Dušana), cara srpskog, narisao pop Stanko Rubčić godine 1340. Tu također ima na latinskom jeziku potvrda iz godine 1800. biskupa fra Grge Ilijića, da se taj grbovnik od pamtivjeka čuva kod franjevaca u Fojnici. O ovom se Fojničkom grbovniku mnogo raspravljalo, priznaju i fojnički franjevci, osobito je li on uistinu original iz 1340. godine, ili je kasnija kopija onogodišnjeg originala, ali nema dokaza kojim bi se ijedno potvrdilo ili dokazalo. No, svakako mu sama vanjština daje mnogo stoljeća života, a i mjerodavni ga priznaju kao autentični kodeks plemićkih grbova…
Najvrijednije osim samog Franjevačkog samostana, već po sebi, je ono što se nalazi u samostanskoj knjižnici, koja broji oko 50.000 naslova, veli nam fra Tomislav, a posebno vrijedne su inkunabule, njih trinaest. Najstarija je: Nicolai de Lyra: Postillae in S. Scripturam Novi testamenti, iz 1481. godine. Veliki broj djela jesu filozofsko teološka djela tiskana u periodu od 16. do 19. stoljeća, ali ima i djela iz drugih područja: povijesti, zemljopisa, medicine, prirodnih znanosti. Neke su posebno interesantne i vrijedne: djela bizantskih povjesničara Kantakuzena, Zonare, Halkokondila Ane Komnene. Izvanredna djela su De urbibus od Stefanosa, Farlatijev Illyricum sacrum, u osam svezaka, Theinerova Monumenta Slavorum Meridionalium i Annales Ecclesiastici, Waddingovi Annales Minorum i dr. Sa stanovništva be-ha pismenosti i književnosti su, dakako, posebno vrijedna pomena djela starijih bosanskih pisaca kao što su Divković, Margitić, Posilović, Ančić, pisana bosančicom. U samostanskoj knjižnici se nalaze, također, i vrijedni svezovi periodičnih izdanja Katoličkog lista, Vienca, Obzora, Danice ilirske, Jugoslavenskih novina, Nevena, Narodnih novina, itd. …
Ne smijemo zaboraviti dotaknuti i arhivsku građu Fojničkog franjevačkog samostana, za koju je najzaslužniji fra Leonardo Čuturić, jer je radio na uređenju ovog arhiva i podijelio ga u 23 skupine prema sadržaju dokumenata: dokumenti vezani za Fojnicu, dokumenti pisani bosančicom, stvari iz osobnog života pojedinih fratara, ono što se usko odnosi na samostan i crkvu, o školstvu, o turskim zakonima, o župama fojničkog distrikta, životopisi istaknutih Fojničana, ulomci iz raznih arhiva, kronike i pisma, dokumenti o književnom i prosvjetnom radu franjevaca i drugo. Posebna skupina su turski dokumenti, njih oko 3.000, s kratkom naznakom sadržaja na poleđini dokumenta, koji su veoma važni za proučavanje perioda turske vladavine u Bosni i Hercegovini. Izuzetno je vrijedna i zasebna skupina od 156 dokumenata pisanih bosančicom. U arhivi Fojničkog samostana nalaze se i drugi brojni spisi, kao što su Fojnički ljetopis, Dnevnik fra Grge Martića, prijevodi sultanskih fermana na latinski, zabilježeni narodni običaji, turski fermani, službeni turski spisi registrirani u 10 svezaka, i mnogi neregistrirani, itd.
Na povratku, u Kreševu, ljubazni domaćin, vlasnik hotela «Banje» i izvorišta najbolje vode u Europi, po imenu Mate Stanić, započinje priču o Kreševu, malenoj, skoro pa idiličnoj bosanskoj varošici, sa starim bosanskim kućama i kosim drvenim krovovima, za divno čudo pod zaštitom države, kakva je da je, ali i to je zasebna, druga priča. U Kreševu se nalazi i Franjevački samostan iz 17. stoljeća (tada je obnovljen, stariji je mnogo, kažu upućeni – naknadna primjedba M.L.), u kojem je i Muzej fra Grge Martića, jednog od najumnijih i najpismenijih Hercegovaca (rođen u Rastovači, pored Posušja), a zaljubljenika u Bosnu. Ta se priča mora kad-tad ispričati …
Mostar, 13. studenog, 23 godine poslije …
HSPF.info
