Kada pođeš,
nadam se da ćeš tamo negdje, ipak, shvatiti da od sebe uzalud bježiš.
Dok na nekoj usputnoj stanici budeš pio kavu, u mnoštvu stranaca tražit ćeš dobro poznat pogled. Znaš, onaj koji te danima promatrao s posebnim sjajem u očima, a sada je osuđen na sjećanje i čekanje. Pogled, koji te naučio voljeti, ali i kako biti neizmjerno voljen. Znam da znaš, baš taj pogled kojeg uporno tražiš, a idalje ga nema. Hej ti, taj pogled ćeš pronaći tek kada se vratiš, a još uvijek nisi ni otišao.
Kada pođeš ili kada već budeš negdje gdje želiš ili trebaš biti, nadam se da ćeš shvatiti da bio ovdje, tu ili negdje na drugoj planeti, oči koje su vidjele samo tebe, usne koje su te najnježnije ljubile, ruke koje su te najsnažnije grlile i dušu koja je propustila priliku da postane, kako kažu, srodna, pamtit ćeš do kraja vremena.
Tamo negdje, sigurna sam, nećeš zaboraviti kako su neke noći bile toliko svijetle da su im zore zavidjele. Dok tamo budeš venuo sam ili pred nekog, a i dalje sam, nećeš zaboraviti koliko je bilo potrebno ljubavi i pažnje ovdje da procvjetaš u najvećem raskošu.
Znam da dok si tuđini nadaš se da je i dalje spremna poneka hartija na kojoj ćeš, kada se jednom vratiš, završiti nedovršenu priču, kojoj ipak nije suđen kraj.
A kada se jednom vratiš, kada na dobro poznatom mjestu tvoje oči ugledaju poluzaboravljen lik, kada ti kroz vene prođe jeza i nikad iskreniji osmijeh najedanput krene krasiti tvoje lice, shvatit ćeš da um može, ali srce ne zaboravlja.
Kad se vratiš objasnit ću ti da za bijeg nisu potrebne granice i kilometri, nego dvije ruke, da do vječnosti popunjavaju prazninu jedna u drugoj. I dvije duše, da se mogu sakriti jedna u drugu kada odluče pobjeći od svega.
Objasnit ću ti, samo se vrati.
Maja Slomo
