Od rudnika zlata do partizanskog otpora, od logora do lovačkih trofeja – život Vinka Vidovića priča je o jednom stoljeću hrabrosti, rada i ponosa, piše Kiseljak.info

Vinko Vidović, rođen 21. lipnja 1925. godine u Podgori tj. Kilavac, kako se nazivalo mjesto u Fojnici gdje su življevi Vidovići “Glibe”,danas je proslavio svoj 100. rođendan. U prisustvu obitelji, djelatnika Doma za stare i nemoćne u Brnjacima, brojnih prijatelja i sugrađana, te uz nazočnost načelnika Općine Kiseljak Mladena Mišurića-Ramljaka, gospodin Vinko je u toplom i svečanom ozračju obilježio stoljeće bogatog i časnog života.

Dječak iz rudnika zlata

Vinkovo djetinjstvo obilježeno je rudnikom zlata u Bakovićima. Njegov otac Tadija, bivši austrougarski vojnik, iskoristio je tadašnje zakone i preko noći podigao kafanu uz sami ulaz u rudnik. Desetogodišnji Vinko, tada već živahan i radoznao dječak, svakodnevno je ulazio u rudnik, iako mu to nije bilo dopušteno. Nosio je kavu, cigarete i novine rudarima, a usput upijao prizore ispiranja zlata, topljenja rude i rada Engleza koji su tada držali koncesiju.

Kaže da i danas čuva dvije bočice zlatnog taloga koje je osobno isprao u rijeci Željeznici prije gotovo pola stoljeća.

Rat, logori i novi početak

Godine 1943. Vinko se priključuje partizanskom otporu. Borio se u sastavu Ramskog, potom Visočko-fojničkog odreda. Zarobljen je i poslan u logor Dachau, a kasnije prebačen u Beč. Oslobođen je 13. travnja 1945. kada u Beč ulazi sovjetska Crvena armija. Umjesto povratka kući, Vinko ostaje još neko vrijeme s Rusima – hvatajući preostale pripadnike Gestapoa.

Beč, ožujka1944. Vinko Vidović (treći slijeva stoiji) s radnim kolegama u logoru: Toma Bunčić, Ciril Roučnik, Frane Roučnlk, Dragan Kraina, Mehmed Bulgarin i Adam Zagorac.

Nakon rata završava šumarski tečaj i postaje prvi šumar u novoj državi za područje Fojnice. Kasnije radi i u industriji drveta, posebno u poduzeću “Bosanka” iz Blažuja, gdje je bio zadužen za nabavu i plasman. Zahvaljujući znanju, rukovodio je nabavom do 5.000 m³ drveta godišnje, a svojim je radom obilazio BiH, Srbiju i Hrvatsku.

Obiteljski život i društveni angažman

Svoju suprugu Zoru Bošnjak oženio je 1946. godine. Imali su pet sinova – trojica su nažalost preminula, a dvojica su živa. Danas Vinko ima devet unučadi i devet praunučadi.

Zajedno sa Zorom izgradio je dom u Kiseljaku, gdje je živio preko 60 godina. Bio je strastveni lovac (čak 72 godine u Lovačkom društvu “Divokoza”), numizmatičar, kolekcionar znački (imao ih je preko 8.000), kravata i kapa. Jednom prilikom pohvalio se i medaljom koju mu je dodijelio Tito.

Vinko i Zora sa svojim sinovima, u Kiseljaku 1983. godine

Bio je aktivan u KPD “Matija Gubec”, svirao harmoniku, organizirao plesove i društvena okupljanja. Tijekom domovinskog rata u njegovom domu su boravili dužnosnici UNPROFOR-a i visoki dužnosnici međunarodnih mirovnih snaga.

Tajna dugovječnosti

Unatoč moždanom udaru koji je doživio prije sedam godina, Vinko i danas pokazuje impresivnu bistrinu uma. Pamti datume, imena i događaje sa zadivljujućom preciznošću. Vitalan i živahan, uvijek vedrog duha.

Njegova životna filozofija? Jednostavna:
“Suho i pečeno je otrov – samo kuhano!”

Jedno stoljeće i mnogo više

U Domu u Brnjacima danas je vladao svečan i topao ugođaj. Tortu, čestitke, pjesmu i mnoge emocije Vinko je dočekao sa skromnim osmijehom, kakvim je i proživio život – tiho, ali snažno.

U svijetu koji se svakodnevno mijenja, Vinko Vidović ostaje simbol postojanosti, poštenja, mudrosti i rada. Njegovih sto godina nisu samo broj, već svjedočanstvo o vremenu, ljudima i vrijednostima koje ne prolaze.

Sretan rođendan, Vinko! Kiseljak ti duguje poštovanje, a tvoju priču – trajno pamćenje.

Kiseljak.info