Ćiro je u mladosti doživio najveću tragediju, a njegova obitelj je ostala bez svega

Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kojem se razlikuju od ostalog svijeta – napisao je travnički nobelovac Ivo Andrić o svojim sugrađanima. Takav, poseban i različit od ostalog svijeta, pokojni Miroslav Blažević rođen je 9. veljače 1935. godine, kao šesto i posljednje dijete Katice i Mate Blaževića. Kao petogodišnjak, na jednoj zabavi u Hrvatskom domu, dobio je polutki trbuhozborcu nadimak Ćiro, koji će ga pratiti cijeli život. Majka Katica bila je zbog toga očajna jer za nju je njezin najmlađi sin oduvijek bio Braco, s obzirom na to da je Seku već imala, Miroslavovu dvije godine stariju sestru Jozefinu.

Otac Mato izučio je kod svoga oca Ante postolarski zanat i kad se oženio, naslijedio je njegovu radionicu s dvojicom kalfa. Od toga je Blaževićeva obitelj živjela. U međuvremenu je u Travnik došla poznata tvrtka Bata i otvorila trgovinu sa svojim popularnim cijenama tako da su mali obrtnici morali zatvarati svoje obrte. Tada je Mato Blažević postao ugostitelj i otvorio je gostionicu u obližnjem, tri kilometra od Travnika udaljenom Dolcu na Lašvi. U tome mjestu rođen je Ćiro Blažević.

Nakon nekoliko godina Mato se vratio u Travnik i preuzeo Oficirski dom, Hrvatski dom i vojnu kantinu. U Hrvatskom domu, u kojemu je stanovala obitelj Blažević, organizirale su se brojne zabave – Silvestrovo i doček Nove godine, bal pod maskama u fašničke dane, vatrogasne zabave… Ćirina sestra Jozefina prisjeća se kako su ona i njezin brat s galerije gledali kako plešu gospoda i njihove partnerice pa su i njih dvoje plesali na galeriji i nikad ih nitko nijetrebao učiti plesati.

Ćiro je imao sretno djetinjstvo. Bio je privilegiran jer je bio najmlađi u obitelji. Bio je nestašan, živahan, sve ga je zanimalo, i još kao mali hrabro je i bez respekta poticao i vodio komunikaciju s odraslima. Bio je već tada mali šarmer. Sa svojom sestrom Jozefinom Sekom, udanom Dragun, išao je u pučku školu časnih sestara milosrdnica.

Jako je simpatizirao svoju učiteljicu, časnu sestru Auroru. Stalno ju je zapitkivao i uvijek se vrtio oko nje, a poslije je pričao kako je bio do ušiju u nju zaljubljen.

Majku Katicu Ćiro je obožavao. Ona se bespoštedno trošila za cijelu obitelj. Bila je blaga, topla žena, za ono vrijeme i solidno obrazovana, govorila je izvrsno njemački. Katica, djevojački Matovinović, završila je djevojačku školu u Slavonskom Brodu i kao djevojčica, s četrnaest godina s obitelji se doselila u Turbe pokraj Travnika, gdje je njezin otac bio zaposlen u drvnoj industriji Sebešić. Katica Blažević bila je pobožna, a njezin sin Miroslav najmlađi ministrant u župnoj crkvi. Ustajao je u cik zore, dok je još bio mrak, i ministrirao mise zornice.

Mato Blažević, društven, marljiv, spreman uvijek pomoći ljudima u nevolji, stekao je svojim radom priličan imetak, ali i bez njega ostao u jesen 1944., kada je Travnik doživio najveću tragediju. Tada su partizani u napadu na grad izgubili svoja dva heroja, Šošu i Mećavu, a nakon toga dobili su od nadređenih dopuštenje za odmazdu u sljedeća 24 sata. U tom razdoblju brutalno su se osvećivali za svoje poginule drugove. Travnik je tada ostao bez kompletnoga hrvatskog intelektualnog potencijala i više od polovice građanskog staleža. U to doba Mato se nalazio u Zagrebu, gdje su živjele njegove već udane kćeri Jelena i Dragica, a ondje se zatekla i Ćirina najmlađa sestra Jozefina, za vrijeme ljetnih školskih praznika, te se nije mogla vratiti u Travnik. Mali Miroslav tada je ostao sam s bakom Katicom u Travniku i doživljavao teške traume. Njegova ujaka Đuru Matovinovića partizani su ubili pred kućom, a majku odveli u zatvor. Uplašen i usamljen, iznenada je izgubio svoje bezbrižno djetinjstvo, a ostao je i bez dvojice braće – Ante, koji je poginuo s 19, i nesretnoga Joška, stradalog u nesreći miniranoga vlaka sa 17 godina.

Miroslavova majka Katica nakon kalvarije koju je preživjela puštena je kući, a tata Mato jedva je izvukao živu glavu na Križnom putu, te se u kolovozu 1945. godine vratio u Travnik. Ponovno je počeo raditi u ugostiteljstvu. Budući da je Blaževićevima sve konfiscirano, morali su se preseliti na periferiju, nedaleko od nogometnoga igrališta lokalnoga NK Bratstvo. Čim se Vlašić zabijelio, Ćiro i Seka išli su na skijanje. Bili su sportske građe, izdržljivi, marljivi, predani zimskom sportu, pa su ih u planinarsko-skijaškom društvu odredili da nastupe na republičkom prvenstvu u skijaškom trčanju na Jahorini, a nedugo poslije, 1950. godine, i na državnom prvenstvu na Pohorju, na ojemu je 15-godišnji Ćiro osvojio treće mjesto. Bila je to tek najava sjajnoga Blaževićeva uspjeha na prvenstvu Jugoslavije 1952. na Jahorini, kada je mladi Travničanin svojio titulu državnog prvaka u utrci na šest kilometara u konkurenciji mlađih omladinaca. To je bila prva titula za jednoga natjecatelja iz BiH, pobjeda nad favoriziranim Slovencem Sekneom. Travnik ga je slavio pa su ga, dok je ležao s upalom pluća (jer je skijao u flanelskoj košulji), posjetili čak i gradski oci, a narodni heroj, tada prvi čovjek BiH Đuro Pucar Stari, poklonio mu je džemper i skije. Kako je nogometno igralište bilo blizu njegove kuće u naselju Pirota, Ćiro je svaki dan igrao nogomet s ostalim dječacima.

Isticao se lucidnošću i smislom za igru, postizao je pogotke kao na traci, bio je vrlo nadaren napadač, golgeter. Njegov talent prvi su uočili treneri Mićo Pejanović i Meho Dautović. U lokalnom klubu Bratstvo trebali su takvoga igrača za prvi sastav, ali bio je premlad, tek 15-godišnjak, pa su mu falsificirali dokumente, “postarali” ga za dvije godine kako bi stekao pravo nastupa za prvu momčad. Uskoro je u Travnik iz Zagreba došao Zlatko Golac, bivši vratar Sarajeva i zagrebačkog HAŠK-a. Godinu dana zadržao se kao trener u Bratstvu i dobro upoznao ao mladoga Blaževića, kojemu će poslije napraviti veliku uslugu. Naime, skijaški savez BiH uputio je Ćiri pozivnicu za državno prvenstvo koje se 1954. održavalo u Mrkoplju. Ćiro je otišao nešto ranije u Zagreb u posjet sestrama Jeleni i Dragici. Šetajući se Ilicom, slučajno je susreo svoga bivšeg trenera Golca, koji ga je pozvao da istoga poslijepodneva dođe na probu u Dinamo! Ćiro je bio uzbuđen, presretan jer Dinamo je bio njegova ljubav od malih nogu. Plave je tada trenirao Milan Antolković, a Ćiro je slavnoga trenera i suigrače odmah osvojio svojom borbenošću, spretnošću, hrabrošću i fizičkom spremom. Bio je skijaš i bio je u sjajnoj kondiciji.

Čim je dobio priliku u Dinamu, Ćiro je ostavio skijanje i rodni Travnik, te se preselio u Zagreb, kod sestre Jelene u Trnje. Milan Antolković poveo je Ćiru Blaževića s Dinamom na turneju po Mediteranu i Bliskom istoku, u 47 dana Zagrepčani su gostovali u Grčkoj, na Cipru, u Libanonu, Siriji i Egiptu. U proljeće 1955. godine izdana je knjižica, kao uvod u novu sezonu, pod naslovom “Dinamo brani naslov”. Među ostalim, navedeno je: “U taboru prvaka, pored starih, Kralja, Majerovića, Šikića, Crnkovića, Banožića, Drage i Ivice Horvata, Mantule, Režeka, Cizarića, Lipošinovića, Čonča, Osojnaka, Čajkovskog, Dvornića, Benka i Ferkovića, trener sprema mlađi naraštaj: talentiranog vratara Krizmanića, temperamentnog halfa Radojčića, sigurnog srednjega pomagača Korbara te najveću Dinamovu nadu, 19-godišnjeg Bosanca Blaževića, vođu navale, koji će ubrzo biti predstavljen publici.” To se, nažalost, nikada nije dogodilo…

Nedugo nakon što je došao u Dinamo, Ćiro je dobio poziv za vojsku i upućen je u Čačak gdje je trebao ostati 18 mjeseci. No, u listopadu 1956., kada je u Egiptu izbila sueska kriza, nakon što je Naser nacionalizirao Sueski kanal, Jugoslavija se svrstala na stranu ugroženoga Egipta i produljila vojni rok šest mjeseci. U 24 mjeseca Ćirine odsutnosti u Dinamu se mnogo toga promijenilo. Došli su novi ljudi, za njega više nije bilo mjesta pa je prešao u Lokomotivu, da joj pomogne u borbi za ostanak. Ondje se zadržao jednu sezonu, a potom prešao u NK Sarajevo, gdje se zadržao tri godine. Ćiro je nekoliko puta bio na rubu života. Kada je došao u Zagreb, radio je u zagrebačkoj električnoj centrali kao metalostrugar. Sekunda dodira strujnoga napona umalo ga je usmrtila. Pribrani majstori razbili su osigurače i prestravljenog Ćiru spasili od smrtonosnog elektroudara. U Sarajevu je bio na samome rubu života kada je iznenada gotovo potpuno iskrvario i liječnici su ga jedva spasili. Ispostavilo se da su mu koli-bakterije nagrizle crijeva.

Dok je bio igrač Sarajeva, dobio je poziv za pripreme B reprezentacije Jugoslavije. Nažalost, na treningu u Ljubljani u jednom mu je dvoboju teško ozlijeđeno koljeno, zbog kojega će poslije i završiti karijeru. Ćiro je 1960. godine napustio Sarajevo i prešao u Rijeku. Išao je na Kantridu s velikim strahom hoće li, zbog ozlijeđenoga koljena, proći na liječničkom pregledu. Klupski liječnik nemilosrdno mu je okretao i pritiskao nogu dok je Ćiro trpio strašne bolove, ali to nije pokazivao, pa je liječnik zaključio kako je mladi napadač sposoban za utakmice. Kako je učio s lakoćom, Blažević je u Rijeci u rekordnom vremenu završio Pedagošku akademiju, a nakon nje i Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu. Na trenerskoj školi diplomirao je početkom sedamdesetih u švicarskom Bienneu, a na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu u travnju 1982. godine diplomskim radom “Tipični oblici obrane i odgovarajući način napada u suvremenom nogometu”.

Mentor mu je bio Miloje Gabrijelić. Na Kvarneru je Ćiro i treći put gledao smrti u oči, kada je opet, sasvim neočekivano, prokrvario na debelo crijevo. Liječnici su mislili da će umrijeti, jer mu srce ispočetka nije moglo primiti transfuziju, no na kraju je taj zahvat ipak uspješno izveden. Dok je Ćiro ležao u bolnici, Riječani su igrali utakmicu i već su bili pripremili crne florove u slučaju da im jave kako im je suigrač preminuo. Riječki kirurzi su ga operirali, a ostale su samo pretpostavke zašto mu se to dogodilo. Ćiri se 1962. u Rijeci rodila prva kći Barbara, a kako je vrijeme prolazilo, njegova karijera ulazila je u vrlo neizvjesnu fazu, zbog teškoga stanja koljena. Seka Blažević podsjeća na Miroslavov tadašnji posjet obitelji u Travniku:

– Znao je da neće moći još dugo igrati s takvom ozljedom. Povjerio mi se: “Odlazim u Švicarsku. Eto, Seko, nisam uspio postati veliki nogometaš, ali nastojat ću biti veliki trener!”