Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Nikić, Čilić, Odović, Čurić, Paprica, Samardžija… Željina generacija na čelu sa legendarnim Ivicom Osimom koja se uspjela plasirati u polufinale Kupa UEFA 1985. godine.

U svakom trenutku, od Vardara pa do Triglava, mnogi ljubitelji nigometa znali su napamet nabrojati plave sa Grbavice, a i danas se mnogi na prostorima bivše Jugoslavije itekako sjećaju Osimovih pulena.

Ipak, ima jedan od njih o kojem govore mnogi. Ne nazivaju ga legendom, što ni on sam ne želi, ali mnogi su mišljenja da je bio neuhvatljiva enigma ex-jugoslavenskog nogometa.

Vlado Komšić, popularni „Tašo“, odigrao je 310 službenih utakmica u 13 sezona i ostao upamćen kao stup obrane jedne od najboljih generacija u povijesti kluba sa Grbavice.

Fudbaler kojem je teren bio jedina izjava

Osim po nezaboravnim startovima, u legendu je ušao po nečemu što je danas nezamislivo: igrao je decenijama na najvećem nivou, odigrao bezbroj utakmica, a da nikada nije dao klasični novinski i TV intervju.

Njegov teren bio je njegova jedina izjava, pa smo ovom prilikom samo iskoristili kratki video njegovog sestrića Damira, čiji sin je iznimno talentirani Tarik Turko i mogao bi nastaviti obiteljsku tradiciju.

Upravo snimka nastala je u Komšićevom rodnom Kiseljaku, gdje i danas živi, a odakle je davne 1977. godine krenuo njegov nogometni put.

Osim prepoznao njegovu nogometnu inteligenciju

Dolaskom na klupu plavih legendarni Štraus sa Grbavice uočio je ono što drugi nisu – Tašinu natprosječnu inteligenciju čitanja igre, brzinu i nevjerovatnu žilavost u duelima, iako građom nije djelovao kao klasični robusni stoper.

Preraspoređen je na poziciju centarhalfa i tu se rodio ključni dio slagalice tima koji smo već spomenuli.

Jedini istinski „penicilin“ za Safeta Sušića, koji je tih osamdesetih godina bio igrač kojeg je bilo nemoguće čuvati. Lomio je obrane, pravio lažnjake, a defanzivci su padali u očaj. Svi osim Vlade Komšića.

Njegov saigrač iz odbrane, Vlado Čapljić, jednom je slikovito opisao taj odnos:

„Nikome nije bilo prijatno kad bi dobio zadatak da ga čuva, ali mi smo imali sreće da u našim redovima igra Vlado Komšić. On je uvijek imao rješenje za Sušića.“

Navijači i kroničari tog vremena pamte da se legendarni Pape protiv Želje rijetko kada naigrao, što nam je često isticao.

„Ta generacija Želje bila je uspješnija od nas. Jedino se sjećam da smo ih nadigrali na Koševu pred rekordnim brojem gledatelja sa 2:1, kada smo pokojni Keli i ja pogodili za nas, a Nikić za Želju“, svojevremeno je govorio Safet Sušić, kojeg je Tašo pratio u stopu, čitao njegove namjere kretanjem, a ne grubošću, i postao jedini defanzivac koji je imao formulu za najboljeg bosanskohercegovačkog igrača prošlog stoljeća.

Heroj koji je birao tišinu

Komšić je odigrao 17 vječitih derbija, ostavivši srce na terenu svaki put.

Šutnja koja govori više od riječi. Dok su tadašnje zvijezde rado pozirale za tadašnji popularni i najtiražniji „Tempo“ i druge sportske magazine, Vlado Komšić birao je tišinu.

Ta medijska izolacija koju je sam sebi nametnuo nije bila plod arogancije, već skromnosti i stopostotnog fokusa na igru.

Zbog toga je među navijačima dobio status mitskog heroja. Dok su drugi pričali o pobjedama, Tašo ih je donosio na terenu, postigavši i 14 golova tokom svoje karijere.

Kada je okačio kopačke o klin, iza sebe je ostavio povijest ispisanu u tišini.

Na kraju, bezbroj puta smo ga pozvali na intervju, pa makar bilo kakvu izjavu, intervenirajući i kod njegovog sina, našeg kolege Zvonke. Međutim, Vlado je ostao u tišini kao simbol onog romantičnog, radničkog Željezničara – tima koji nije tražio reflektore javnosti da bi sijao najsjajnijim europskim sjajem.

Muhamed Bikić / federalna.ba