Kolika je bila važnost ovog sporazuma govori i činjenica da je potpisan samo 11 dana nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, a samo četiri dana nakon što je predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u kojemu poziva na vojnu suradnju i navodi kako Bošnjacima prijeti novi masakr u Žepi. Stoga je povijesni značaj ovog sporazuma u kontekstu oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske i BiH neprocjenjivo velik.

“Naravno da taj sporazum ili deklaracija ima svoje silno i političko i vojno značenje. Političko je da je učvrstilo stanovito savezništvo hrvatske i bh. strane, dalo je legitimitet prema međunarodnoj zajednici i cijeloj toj priči i u konačnici stvorilo je uvjete za Dayton, ja ne vjerujem da bez Splitske deklaracije uopće i došlo do njega jer situacija bila vrlo teška. A u vojnom smislu značaj je bio neizmjeran jer deblokirana je bihaćka enklava i došlo je do preokreta na svim bojišnicama”, kazao je dr. sc. Ivica Granić, politički analitičar i kolumnist.

A upravo bihaćka enklava  se u tom razdoblju nalazila u potpunom okruženju, dok su srpske snage pripremale operaciju “Mač” s kojom su je planirale zauzeti. U Hrvatskoj se nalazilo nekoliko stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica, a koliko je situacija bila dramatična na terenu govore i informacije o manjku streljiva unutar Petog korpusa Armije BiH na području Bihaća, ali izjava i zapovjednika bužimske brigade Izeta Nanića uoči vojno-redarstvene operacije “Oluja” kako ‘njihova sudbina ovisi o sudbini Hrvatske vojske u toj operaciji‘.

“Da nije bilo tog sporazuma, Bihać bi doživio sudbinu Srebrenice, odnosno – da budem izravniji – da nije bilo hrvatskih snaga Bihać bi doživio sudbinu Srebrenice. Ovo ne govorim samo kao hrvatski povjesničar, ovo su činjenice koje gledamo kroz dokumente. Primjerice i srpski izvori govore, prema izvješćima od 31. srpnja, reakcije na događaje na tom području vrlo jasno piše da je Hrvatska opet spasila Bihać”, ističe prof. dr. sc. Ante Nazor.

A to “opet” se odnosi na prvu bihaćku krizu iz prosinca 1994. kojoj je prethodila operacija hrvatskih snaga Zima 94. Neizmjeran doprinos Hrvata općenito i Republike Hrvatske u spašavanju Bošnjaka Bihaća preko operacije “Oluja” i ostalih akcija potvrdio je u više navrata i bivši američki veleposlanik Peter Galbraith, ali i Mehmet Ali Bayar, savjetnik tadašnjeg turskog predsjednika Demirela. Ipak, unatoč svim dokumentima i argumentima u bošnjačkoj javnosti se i dalje Republika Hrvatska naziva agresorom na BiH.

“Ja ne znam za neki takav slučaj da neko vodstvo naroda koji za sebe tvrdi da je ponosan kao Bošnjaci-Muslimani da zove agresora u pomoć i da zove i kontaktira predsjednika kojega smatra agresorom ili da zove vojsku koju smatra agresorskom. Istaknut ću kako Peti korpus Armije BiH, ali i 101. pukovnija HVO-a zaslužuju moje divljenje jer su izdržali jednu nevjerojatnu opsadu, potpuno izolirani  1.261 dan u okruženju srpskih snaga. Izdržali su, ali ne bi mogli izdržati bez pomoći Hrvatske”, kaže Nazor.

“Sve što je službeno Sarajevo izgubilo od Srba oni to permanentno pokušavaju kompenzirati na račun Hrvata i od tuda ta silna majorizacija, preglasavanje. U politici, ja sam davno naučio nema vječnih prijatelja, u politici su jedino interesi. Svaki novi Komšić, novi Kovačević i svako novo preglasavanje Hrvata u bilo kojoj instituciji, ne samo na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva, to je zapravo udar na samu Bosnu i Hercegovinu, ali prije svega udar na interese bošnjačkog naroda koji oni možda u ovom trenutku ne shvaćaju, ali siguran sam da će s vremenom shvatiti”, dodaje Granić.

Činjenica je da su se Hrvati u ovim teškim vremenima pokazali kao najvažniji saveznik Bošnjaka. No, danas svjedočimo znatno drugačijim okolnostima, jer tenzije između dva naroda su vrlo izražene, a povijesne činjenice se izvrću ili zanemaruju. Ipak, Splitski sporazum između Tuđmana i Izetbegovića, ali i predsjednika Vlade Republike BiH Harisa Silajdžića i predsjednika Federacije BiH Krešimira Zubaka pokazao je da se nekada moglo znatno mudrije djelovati.