KISELJAK: SEĆANJE NA HUMANOST HRVATSKOG NARODA PREMA SRPSKIM CIVILIMA

Podsećanja radi, muslimanske postrojbe su u svibnju 1992. izvršile sveopći napad na srpsko civilno stanovništvo u općini Visoko. Među prvim žrtvama ovog kraja bila je upravo Srpkinja iz Kiseljaka, Kosa Đurić (1922), koju su u svibnju 1992. ubili pripadnici muslimanskih postrojbi zajedno sa suprugom Nikolom u obiteljskoj kući. Najmasovniji napad na Srbe iz Visokog izvršen je 20. 6. 1992. kada je zapaljeno više srpskih sela a svirepo ubijeno više desetina civila, dok je stotinu trideset civila – dece, žena i starijih osoba zarobljeno i zatočeno u logore. Najmlađa žrtva muslimanske- bošnjačke vojske bila je desetogodišnja Višnja Bajić, dok je najstarija žrtva imala 86 godina. Preplašeno srpsko stanovništvo dalo se u paničan bijeg ne bi li sačuvalo vlastite živote i izbegli tragični scenarij koji im je bio namijenjen. Do kraja 1992. godine, život je izgubilo preko stotinu srpskih civila, što u svojim kućama, što u logorima Armije BiH.

Upravo tada na scenu stupaju Hrvati, stanovnici Kiseljaka, koji baš u tom trenutku pokazuju svoje pravo lice – lice humanosti, čestitosti i dobrote.

Hrvati Kiseljaka pokazali su u tom najtežem i najburnijem vremenu šta znači biti čovjek! Ljudi široke duše i velikog srca, rizikovali su vlastite živote kako bi pomogli prognanom srpskom civilnom stanovništvu, na čemu smo im svi večno zahvalni. Bez ikakvog razmišljanja, hrvatske obitelji su toga proljeća i ljeta 1992. otvorile vrata svoga doma za srpsku nejač koja je iz Visokog, Zenice, Sarajeva protjerana od muslimanske vojske i režima Alije Izetbegovića. Izbeglom srpskom stanovništvu pruženo je utočište – krov nad glavom, kao i sva neophodna pomoć. Humane namere pokazali su doslovno svi – od hrvatske vojske (pripadnika Hrvatskog Vijeća Obrane), preko katoličke crkve do običnih ljudi, civila koji su nesebično pomagali našem narodu. Zdravstveni radnici iz Kiseljaka, ti heroji u bijelom, odmah su pritekli u pomoć ranjenim srpskim civilima, spašavajući tako živote ugroženih. Srpski civili, zahvalni na humanim djelima, nisu se ustručavali da stanu pred TV kamere i javno se zahvale susjedima Hrvatima i svima onima koje nisu ni poznavali. Iako su prognani iz svojih domova, bili su srećni što su preživeli.

Godinama unazad, Srbi iz Kiseljaka svjedočili su u više navrata kako su Hrvati iz ove općine pokazali veliku humanost tolijekom posljednjeg rata. Svo vreme rata dok je Kiseljak bio pod kontrolom HVO-a, srpsko stanovništvo je bilo maksimalno zaštićeno i uživalo je jednaka prava kao i pripadnici većinskog hrvatskog naroda. Dok su se na drugim frontovima vodile teške bitke, Kiseljak je uspjeo da zadrži epitet “oaze mira”. Lokalni Hrvati sačuvali su tijekom tog najburnijeg vremena pravoslavni Hram Svetog proroka Ilije od napada muslimanskih snaga a sva imovina, te sakralni i društveni objekti u vlasništvu Srba bili su maksimalno zaštićeni i čuvani. I dok su u tom “multietničkom” Sarajevu srpski civili zatvarani u muslimanske logore, te ubijani i progonjeni, u Kiseljaku je bila prisutna sasvim drugačija slika. Ova varoš je svoje građane čuvala i sačuvala! Osim toga, u Kiseljak su više puta pristizale i srpske izbeglice iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine koje je muslimanska vojska prognala iz njihovih domova!

U publikaciji “Svjedoci govore” u izdanju Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina detaljno je predstavljana ratna Golgota Srba na području općine Visoko u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Poseban deo je posvećen humanosti i dobročinstvu hrvatskog naroda iz Kiseljaka prema progonjenom srpskom stanovništvu koje je baš ovdje pronašlo spas. Autor navodi da su odnosi između Srbi i Hrvata bili na visokoj razini i da su se ljudi ovdje poštovali i pomagali. Autor je potsjetio da su brojni Hrvati, reskirajući vlastite živote čuvali Srbe u svojim kućama štiteći ih od napada bošnjačke-muslimanske vojske. Osim toga, često su prevozili mnoge srpske obitelji iz Visokog na područje Kiseljaka i Vareša (pod kontrolom HVO) i tako im spasili živote, navodi se u publikaciji.

U knjizi se navodi da su se u dobrim djelima posebno istakli Hrvati iz sela Podastinje kod Kiseljaka koji su u zoru 21. lipnja 1992. dočekali kolonu srpskih izbeglica iz Visokog (prognanu od muslimanske vojske) i tom prilikom Srbima ponudili hranu, smještaj, prvu pomoć. Srpske obitelji su tada na najkvalitetniji način primljene u Kiseljak, što je zabilježeno čak i tv kamerama. Deca su dobila sve što im je bilo neophodno a u ovom pružanju pomoći se istakao veći broj hrvatskih obitelji među kojima naročito obitelj Nike Vujice. U knjizi se navodi da nije izostala ni pomoć komande HVO-a u Kiseljaku, koji su pomagali u prevoženju izbeglica na bezbedna područja pod srpskom kontrolom.

Srbi su vozilima HVO-a prebačeni od Kaknja do sela Poljine a odatle su nastavili peške uz oružanu pratnju HVO do sela Slavin i Planinica. Stanovnici ovih sela su prijateljski dočekali izbegle Srbe, obezbedili im prenoćište i hranu a narednog dana omogućili prevoz do Vareša, Okruglice, Nišića.

Neđo Vuković uspjeo je da preživi masakr u selu Kološići, općina Visoko, koji su 20.6.1992. počinili muslimanski vojnici. Tada su mu na kućnom pragu ubijeni otac, majka, brat i troje rođaka. Svi su bili civili koji su kobnog dana obavljali uobičajene poslove. Nakon zločina Neđo se skrivao kod susjeda 15 dana i onda je uspeo da pređe u Kiseljak, gde mu je tromesečno utočište pružala obitelj hrvatske nacionalnosti.

Neđu su prihvatili lokalni Hrvati koji su mu tamo pružili svu neophodnu pomoć. Zahvaljujući Hrvatima iz sela Lješevo, Neđo je 7. srpnja 1992. ilegalnim putem uspjeo da pređe na teritoriju Republike Srpske i spasi živu glavu.

Jasna Popić, predratna mještanka Muhašinovića, ispričala je da su kobnog dana meštani krenuli u dubinu navedenog sela i počeli se okupljati u šumici. Ona je posvjedočila da su Hrvati sela Podastinje prihvatili srpski narod, pružili im pomoć i utočište.”Tu su došle i druge žene sa djecom sa Kozaraca, i taj je zbijeg postepeno postajao sve brojniji (..). Sjedila sam sa djecom u tom zbijegu u šumi. U neko doba dana pored nas je pala granata. Zbjeg se postepeno počeo puniti sa ženama, djecom i starima iz udaljenih sela Gornje Zimče, Kološića, Topuzovog Polja..“.

Aleksandar je imao samo 23 godine kada se našao u izbegličkoj koloni koja je tog lipnju 1992. pristigla u Kiseljak. “Svi smo bili u strahu, bili smo obični civili koji nisu imali ni prut da se odbrane a kamoli oružje. Oko nas su padale granate, muslimanski vojnici su ubijali sve pred sobom, ko nije odmah ubijen, bio je odveden u njihove logore i tamo strašno mučen…samo Božijom voljom i dobrotom naših susjeda Hrvata smo preživjeli, hvala im mnogo. Spasili su nam živote, prihvatili nas kao svoj narod, dali nam hrane, vode, smještaj, svakome kome je šta trebalo su izašli u susret.“

Zorica je imala osam godina kada je sa majkom, ocem i sestrom protjerana iz rodnog Visokog. – “Kada palim svijeće za naše žrtve iz Visokog, ja obavezno u našem Hramu svetog Ilije u Kiseljaku upalim svijeće i pomolim se za cijeli hrvatski narod Kiseljaka, za njihovo zdravlje i dobrobit. Oni su mene spasli, pomogli meni i porodici kad mi je bilo najteže…ne bi danas bilo ni mene, ni mojih roditelja ni moje djece da nas narod Kiseljaka nije tako velikodušno prihvatio. Spasili su i nas i sve buduće generacije“.

Nikola Samardžić bio je pripadnik Vojske Republike Srpske kada je te 1992. uspeo da preživi napad muslimanskih snaga. Uprkos gnevu i ogorčenosti koje oseća prema dojučerašnjim susjedima Muslimanima, ne krije zadovoljstvo i zahvalnost prema hrvatskom narodu. :”oni su mene primili kao brata, kao rod rođeni, to što sam bio vojnik, da kažem druge vojske, njima nije bilo važno. Ispali su ljudi i prema meni i prema cijelom srpskom življu..“.

Nisu Hrvati Kiseljaka spasili samo živote tadašnjih prognanika. Spašene su i sve buduće generacije, jer obitelji zbrinute u Kiseljaku danas imaju svoje potomke, a oni opet svoje…

Zbog humanosti prema srpskim civilima ali i zbog svoje drugačije verske i nacionalne pripadnosti, od strane muslimanskih formacija života su lišeni i članovi hrvatske obitelji Blažević iz Visokog: domaćin Jure /56/, njegova supruga Frida /50/ i njena majka Ana Grgić /74/, kao i dječak Slavko Pravdić /17/, te mladić Igor Stojčić /23/, civili Nikola Radat, Stjepan Mijić – svi iz Visokog.

Tijekom trajanja rata na području opštine Kiseljak prilikom napada muslimanske vojske na pogranična mjesta ali i tijekom granatiranja centra i drugih naseljenih mjesta, stradalo je više od 220 meštana hrvatske i srpske nacionalnosti, među kojima i osmero dece.

Iako je Kiseljak svo vreme rata dobro branjen, muslimanske postrojbe su u više navrata granatirale sam centar varoši i civilne ciljeve prilikom čega je stradalo i ranjeno mnogo civila, uključujući i decu.

Pogranična sela poput Gojakovca i oblasti Lepenice bila su takođe često izložena napadima bošnjačke-muslimanske Armije BiH a jedan od takvih zločina dogodio se i 17.06.1993. kada su pripadnici bošnjačke vojske iz susednih sela i općina upale u ovo mirno i pitomo nacionalno mješovito mjesto i počinile neoprostiv zločin nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti. U selu nije bilo nikakvih vojnih ciljeva, niti su tu vođene ikakve borbe. U trenu je ugašeno devet života Srba i Hrvata. Najmlađa žrtva bio je trinaestogodišnji dječak Spomenko Lučić a napadači nisu poštedjeli ni žene, ni starije osobe. Žrtve su bile i rodbinski povezane.