Piše: Prof.dr. Hadžib Salkić
Internetska sigurnost nikada nije bila složenija i neizvjesnija nego što je danas. Digitalni prostor, koji se desetljećima doživljavao kao sredstvo napretka, komunikacije i gospodarskog razvoja, sve više postaje poprište sofisticiranih prijetnji, manipulacija i zlouporaba. Razvoj umjetne inteligencije (AI) dodatno produbljuje tu neizvjesnost, jer istovremeno donosi iznimne prilike, ali i ozbiljne sigurnosne rizike koje moderna društva još uvijek ne uspijevaju u potpunosti kontrolirati.
Tradicionalni kibernetički napadi, poput phishinga, zlonamjernog softvera ili krađe identiteta, više nisu jednostavni i prepoznatljivi. Uz pomoć umjetne inteligencije, napadi postaju automatizirani, prilagodljivi i ciljani. AI sustavi mogu analizirati ponašanje korisnika, komunikacijski jezik i digitalne navike te stvarati gotovo savršene lažne poruke, videozapise ili glasovne snimke. To briše granicu između stvarnog i lažnog, što korisnike stavlja u stanje stalne sumnje i neizvjesnosti.
Posebno zabrinjava pojava tzv. “deepfake” tehnologija, gdje umjetna inteligencija omogućuje stvaranje uvjerljivog lažnog audio i video sadržaja. Takvi se materijali mogu koristiti za političke manipulacije, diskreditiranje pojedinaca, ucjenu ili širenje dezinformacija. U takvom okruženju, povjerenje u digitalne dokaze, medije i informacije ozbiljno se narušava, što ima izravne posljedice za demokraciju, pravni sustav i društvenu stabilnost.
Drugi aspekt neizvjesnosti leži u činjenici da se sustavi umjetne inteligencije sve više koriste i u obrambene i u ofenzivne svrhe. Dok sigurnosne institucije koriste umjetnu inteligenciju za otkrivanje prijetnji i analizu velikih količina podataka, kibernetički kriminalci koriste iste tehnologije za zaobilaženje zaštita, testiranje ranjivosti sustava i prikrivanje svojih tragova. Ova „utrka u naoružanju“ u digitalnom prostoru dodatno komplicira pitanje tko zapravo ima kontrolu nad sigurnošću interneta.
Poseban izazov je zaštita osobnih podataka. Umjetna inteligencija oslanja se na ogromne količine podataka, često prikupljenih bez pune svijesti korisnika o tome kako se obrađuju i koriste. Ako su takvi sustavi kompromitirani, posljedice mogu biti dugoročne i nepovratne, jer se zloupotrijebljeni podaci mogu koristiti za profiliranje, praćenje i manipuliranje ponašanjem pojedinaca.
Unatoč svemu, umjetna inteligencija sama po sebi nije prijetnja – ona je alat. Ključno pitanje nije hoće li umjetna inteligencija oblikovati budućnost online sigurnosti, već tko će je kontrolirati, pod kojim pravilima i s kakvom odgovornošću. Bez jasnih pravnih okvira, etičkih smjernica i digitalne pismenosti građana, rizik od zlouporabe postaje veći od koristi koje ova tehnologija nudi.
U konačnici, online sigurnost u eri umjetne inteligencije ulazi u fazu duboke neizvjesnosti. Granice između zaštite i prijetnje, istine i manipulacije, slobode i nadzora postaju sve tanje. Odgovor na ove izazove zahtijeva zajednički pristup – tehnološki, pravni, obrazovni i etički – jer bez njega digitalni prostor može postati mjesto gdje sigurnost više nije pravilo, već iznimka.
Kiseljak.info
