U gradskoj knjižnici Dugave predstavio je svoju prvu, samostalnu izložbu slika. Proputovao je on u mašti cijeli svijet i sve je pretočio u slike. One su – njegov glas.

Majko, od njega nikad neće biti ništa. To su joj govorili. Trebalo je živjeti s tim riječima. Trebalo je buditi se, ustajati, pomoći mu s odijevanjem i doručkom, gurati ga u svaki novi dan uz puno nade, poljubiti na ga na rastanku i reći mu: “Možeš ti to, uspjet ćeš, izdržat ćeš, bit ćeš dobro”, a ne ga pustiti bez imalo vjere u bolje sutra. S obzirom na beznadne riječi struke, to nimalo nije bilo lako. Ali nije se ona dala. Ona je svoga Jakova gledala kao nekoga zbog koga će i struka i svi ostali nevjernici ostati u čudu i početi vjerovati da je sve moguće. I ta njezina podrška i stav, ta ljubav i nada i vjerovanje njemu su bili sve. On je radi toga ostvario svoj san. To ne može reći puno ljudi. Da su ostvarili svoj san. A on, Jakov Knežević (16), autistični dječak iz zagrebačkih Dugava, koji ne govori, ostvario je svoj san, piše 24sata.

U gradskoj knjižnici Dugave predstavio je svoju prvu, samostalnu izložbu slika. Proputovao je on u mašti cijeli svijet i sve je pretočio u slike. One su – njegov glas. Vidio je Rim i njegove fontane, goleme i razjapljene, kamene glave lavova koje ih ukrašavaju, zapamtio je sve do jedne gondole u Veneciji i kobaltnu boju mora u kanalu na kojemu su se ljuljale. Dojmile su ga se na stotine šarenih kućica načičkanih po Toscani i u njegovim očima savršeno nagnut kosi toranj u Pisi. Tu su i mostarski Stari most, i pulska arena, te Babilon – grad ponosa, slave, raskoši i veličanstva. Babilonsku kulu je nacrtao, stepenicu po stepenicu je sigurnom rukom dorađivao, kao da se i sam penje tornjem u želji da dosegne nebo. I kao što mu je Babilon tajanstven, čudesnom ga snagom i sve katedrale diljem Hrvatske privlače. Nije propustio ni jedan jedini kamenčić na njihovoj fasadi, posvetio se pročeljima s vitkim zvonicima i križem na vrhu, nije zaboravio na rozete, crjepove krovova ni uske prozore u gotičkom stilu. Na kraju se vratio tamo gdje je sve počelo. Rodni Šibenik mu je na slikama vječito okupan suncem i uvijek bez ijednog oblačka.

– Pitala sam ga: ‘Dušo, što je danas?’. Odgovorio je očima: ‘Moja izložba’ – rekla je mama Nina. Rođen je sa srčanim problemima, a operirao je i dobroćudni tumor još kao dijete. Jedva je ostao živ. Bio je u katastrofalnom stanju, liječnici mu nisu davali nikakve šanse. Predlagali su da ga daju u specijaliziranu ustanovu koja će se pobrinuti za njega. Roditelji za to nisu htjeli čuti.

– On je nama bio sve. Bilo nam je užasno teško, ali brzo smo, hvala Bogu, prelomili to u sebi i rekli si: ‘Moramo pomoći svom djetetu. Nitko osim nas to neće učiniti’. Tako je i bilo. Vodili smo ga na sve moguće terapije, svim mogućim liječnicima, sve smo probali i pogledajte ga danas. To je sretan mladić koji uživa u životu i svemu što radi – govori majka za 24sata..

S dvije godine dijagnosticiran mu je i autizam. No već u vrtiću odgojiteljice su primijetile da Jakov dobro crta i da ga to jako veseli. S njim je radio i jedan likovni terapeut, koji je također roditeljima napomenuo da se u malom Jakovu krije veliki talent.

– Onda smo i mi doma počeli primjećivati da stvarno dobro crta, ali ne samo to. Izvadio bi sredinu kruha, gnječio je u tijesto i od toga izrađivao najrazličitije moguće figurice. Isto tako, kad bih ja radila kolače, odmah bi došao po komad tijesta i počeo izrađivati figurice. A to sve nisu bile samo obične figurice, svaka za sebe. Bile su to cijele priče. Jakov je uz pomoć svega onoga što je izrađivao zapravo pričao priče i komunicirao s nama. Tako je ostalo do danas. Čak je i slane štapiće trgao na komadiće i oblikovao ih u slova. Primijetili smo da je najsretniji dok crta i izrađuje te male stvari – rekla je Nina.

Zbog česte potrebe za liječnicima i više mogućnosti koje nudi veliki grad, obitelj se iz Šibenika preselila u Zagreb. Kaže da su Nina i on već drugi dan otputovali sami u Zagreb, kod prijatelja. Tamo su proveli 15 dana.

– Tražili smo stan i školu. Stan smo na kraju našli preko oglasnika, vidjeli smo ga samo na slikama i prihvatili, a onda smo našli i školu u blizini te zaključili da to je to. Vratili smo se u Šibenik, unajmili smo kombi, spakirali najvažnije stvari i preselili se, dva tjedna otkako je pala ta naša odluka. Prodali smo auto da platimo prvih nekoliko stanarina. Nismo imali ništa. Bilo je teško, ali borili smo se rukama i nogama – kaže Drago. Nina je dodala da se sve isplatilo.

– Sad smo tako zahvalni. Na svim prilikama koje su mu se pružile, svim pomacima koje je ostvario, svakom njegovu osmijehu, svemu što je postigao. Ako vidite taj potencijal kod djeteta, gurajte ga. Ne kažem da je lako, ali nemojte odustati – poruka je mame Nine.