Dobitnica Grand Prixa 26. Mediteran Film Festivala

Grand Prix 26. Mediteran Film Festivala osvojio je dokumentarni film “Zauvijek zajedno”, djelo bjeloruske redateljice Anastasye Miroshnichenko, koji donosi intiman portret mlade žene rastrgane između zahtjevne fizičke profesije i složenih obiteljskih okolnosti. Protagonistica Katja istodobno je zavarivačica, kći majke koja se bori s alkoholizmom i starija sestra djevojčici o kojoj se mora brinuti. Kroz autentičan, promatrački pristup Miroshnichenko uspijeva prenijeti duboku emocionalnu slojevitost i društveni kontekst suvremene Bjelorusije, ne gubeći iz vida univerzalnost teme.

“Zauvijek zajedno” prikazuje Katju kao mladu ženu koja se bori na više fronti – kao radnica u zahtjevnom zanimanju, kao kći suočena s majčinim alkoholizmom i kao sestra koja pokušava zaštititi malu Aminu. Sve te razine nose snažnu osobnu i društvenu poruku.

Što vam je bilo važnije naglasiti pri oblikovanju priče – individualnu borbu i emocije ili širi društveni kontekst života u današnjoj Bjelorusiji?

– Moj zadatak kao dokumentaristice bio je što vjernije prenijeti stvarnost koja okružuje glavnu junakinju – njezine doživljaje, životne okolnosti i interese. Katjin je život pun svakodnevnih borbi: naporan rad, briga o mlađoj sestri Amini, problemi kod kuće. Željela sam ostati vjerna njezinu svijetu i pogledu na život, stoga mi nije bila namjera da film bude izravna društvena ili politička izjava. Vjerujem da su teme koje film otvara – obiteljski problemi i ovisnost naših bližnjih – univerzalne i bliske ljudima diljem svijeta. Katjina priča odražava ono što mnogi od nas proživljavaju i mogla se dogoditi bilo gdje. Ipak, nastojala sam prenijeti osjećaj vremena i mjesta, uroniti publiku u atmosferu današnje Bjelorusije. Nadam se da sam u tome uspjela.

Kako ste došli do ove priče?

– Jednog sam dana vidjela kratki videoprilog o mladoj zavarivačici Katji. Nije bilo informacija o njezinu privatnom životu, već samo o neobičnom zanimanju. No nešto u njoj me zaokupilo i nisam je mogla izbaciti iz glave. Kad sam je pitala zašto je odabrala zavarivanje, rekla mi je da je kao dijete vidjela zavarivača na djelu i to ju je jako dojmilo. Vjeruje da je spajanje metala na neki način magično. Kada smo se konačno susrele i kada sam bolje upoznala njezinu životnu priču, duboko me osobno dotaknula. Jedan član moje obitelji borio se s alkoholizmom. Znam kako je to – živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom. Emocionalno je poražavajuće gledati voljenu osobu kako se polako uništava. Zarobljeni ste u začaranom krugu nade i razočaranja, vjerujući da će se stvari jednoga dana promijeniti.

Film kombinira dvije pripovjedne razine – problematičan svijet žena, u kojem se Katja nosi s obiteljskim problemima, i muški svijet, u kojem osjeća da zaista pripada. Ta dva aspekta njezina života pomažu nam prikazati i njezinu ranjivost i snagu pred nedaćama.

Film nas uvodi u intimne obiteljske trenutke, osobito u Katjin odnos s majkom i polusestrom. Je li postojao trenutak tijekom snimanja koji vam je bio osobito emotivan ili težak?

– Snimanje takvih intimnih obiteljskih trenutaka bilo je moguće zahvaljujući kombinaciji više čimbenika. Prije svega, vrijeme je bilo ključno. Ovo je promatrački dokumentarac, snimali smo ga tijekom duljeg razdoblja, promatrajući likove u različitim situacijama. S vremenom su se navikli na kameru, počeli su je doživljavati kao dio svakodnevice i ponašali se prirodno. Tako smo uspjeli zabilježiti iskrene ljudske emocije u pravim trenucima.

Osim toga, koristili smo objektive dugog fokusa. To nam je omogućilo fizičku udaljenost od likova, dok smo istodobno stvorili dojam blizine. Taj pristup pomogao je sačuvati intimnost trenutka, a da pritom nismo bili nametljivi.

U središtu filma su ženski odnosi – između majki i kćeri, sestara i prijateljica. Koliko vam je bilo važno naglasiti žensku solidarnost i borbu za bolji život?

– Da, u priči se pojavljuje mnogo žena – Katja, njezina majka, sestra i prijateljice – ali nisam imala namjeru da film bude izjava o ženskoj solidarnosti. Za mene je film prvenstveno o ljudima, njihovim odnosima i istinskim osjećajima. Ipak, vjerujem da je solidarnost važan dio ljudskog postojanja.

Vizualni dojam filma je snažan – od snježnih pejzaža do industrijskog okruženja koje dodatno naglašava težinu Katjine priče. Direktor fotografije Pavel Romanenya dao je velik doprinos tom izgledu. Kakva je bila vaša suradnja s njim u stvaranju tako snažne atmosfere i koliko je njegov doprinos bio ključan za vizualni identitet filma?

– Hvala na tako dobrom pitanju. Vjerujem da nam upravo kamera omogućuje ne samo da zabilježimo događaje već i da prenesemo emocije koje se iza njih kriju. Pavel i ja proveli smo mnogo vremena upoznajući likove, promatrajući njihove živote i razgovarajući o detaljima, što nam je pomoglo razviti zajedničko razumijevanje kako vizualnim jezikom najbolje ispričati Katjinu priču. Njegova sposobnost da uoči i uhvati ljepotu i dramu svakodnevice bila je ključna za stvaranje atmosfere filma. Njegov je rad pridonio posebnom vizualnom identitetu filma, ali uvijek u službi likova i njihove priče – tako da publika ne vidi samo lijep kadar, nego osjeća prostor, ugođaj i prodire u Katjin unutarnji svijet.

Iako dokumentaran, film nosi strukturu i emociju drame. Koliko je bilo izazovno uravnotežiti dokumentarnu autentičnost s dramatskom napetošću?

– Događaji u Katjinu životu sami su po sebi bili dramatični i puni emocionalne napetosti. Kao redateljica trudila sam se to prikazati što iskrenije i pažljivije. Snimali smo ono što nam je život ponudio, ali izbor točke promatranja, ritma i intonacije pridonio je dramatskoj naraciji filma. Možda je zato film doživljen i kao dokumentaran i kao dramski.

Što biste željeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja?

– Vjerujem da dokumentarni filmovi pružaju iznimnu priliku da upoznamo i razumijemo ljude iz različitih dijelova svijeta, da brišemo granice i otkrivamo ono što nas povezuje, istražujemo univerzalna iskustva i emocije. Za mene je ovo film o ljubavi, teškim moralnim odlukama bez ispravnog odgovora i žrtvama koje činimo za one koje volimo. Nadam se da će svatko tko ga pogleda pronaći u ovoj priči nešto što će ga osobno dotaknuti.

Film je osvojio Grand Jury Award u međunarodnoj konkurenciji na Sheffield Doc/Festu, što je najveće festivalsko priznanje, a ujedno znači i kvalifikaciju za nagradu Oscar.

– Svjesna sam da su festivalske projekcije posebno važne za dokumentarne filmove – ne zbog javne slike nego zato što su često jedini način da istinite priče dopru do publike diljem svijeta jer dokumentarni filmovi uglavnom imaju manje distribucijskih mogućnosti od igranih. Vrlo sam sretna i zahvalna što

je film osvojio glavnu nagradu žirija na Sheffield Doc/Festu. Ta nagrada mnogo znači ne samo meni nego i svima koji su doprinijeli da Katjina priča ugleda svjetlo dana. Također se nadam da će to priznanje pomoći filmu da dosegne širu publiku kako bi se što više ljudi osobno povezalo s pričom i pronašlo u njoj nešto što ih dotiče ili potiče na razmišljanje. Jako mi znači i što je film prikazan na Mediteran Film Festivalu. To je još jedna divna prilika da se Katjina priča podijeli s publikom. Upravo je to ono čemu profesionalno težim – da publika osjeti ljudsku dimenziju priče, da shvati da su likovi na ekranu stvarni ljudi s pravim emocijama, borbama i snovima. Ako sam to uspjela prenijeti, to mi je najveća nagrada.