Običaj unošenja zelenih grančica u kuću tijekom zimskog perioda započeo je u 16. stoljeću u istočnoj Europi, u gotovo isto vrijeme kada je na prostorima današnje Njemačke počelo ukrašavanje božićnog drvca.
https://www.kiseljak.info/2024/11/u-nedjelju-pocinje-manifestacija-advent-u-kiseljaku-2024/
Da bi drvce stalo u tadašnje često skučene prostorije u kojima je živjelo i po nekoliko generacija jedne obitelji, s prevelikih drvaca rezan je višak zelenila.
Međutim, kako velik broj ljudi u to vrijeme nije imao mnogo materijalnih stvari te su bili navikli čuvati baš sve što su koristili, višak grana oblikovali su u kružne vijence.
Takvi su oblici bili vrlo praktični te su ih mogli vješati na samo drvce, ali odabir baš tog oblika imao je i važnu simboliku za tadašnje kršćane – samo drvce moralo je biti lišeno suvišnih grana kako bi bilo u obliku trokuta te tako predstavljalo Sveto Trojstvo, odnosno Oca, Sina i Duha Svetoga, dok je kružni oblik vijenca predstavljao vječnost.
No prije nego što se sam vijenac počeo povezivati isključivo s adventskim razdobljem, spominjao se još i u staroj Grčkoj i Rimu. Štoviše, dio je čak i Ovidijevih Metamorfoza u sceni u kojoj se božica Dafna, bježeći od Apolona koji je bio zaljubljen u nju, pretvara u grm lovora. Na to joj je Apolon odgovorio: Ne možeš li biti moja žena, bit ćeš moje drvo. Nosit ću te u svojoj kosi…
Osim toga, vijencem su bili kićeni i sportski pobjednici na grčkim Panhelenskim igrama, i to vijencima od lovora, maslina, divljeg peršina i bora.
No božićni vijenci donijeli su sasvim novo značenje nekadašnjem simbolu pobjednika. Kao što smo spomenuli, u kršćanstvu su simbolizirali vječnost, ali i božansko savršenstvo s obzirom na to da je krug najsavršeniji oblik koji ljudski rod poznaje.
U ondašnje vrijeme velik broj ljudi nije imao mnogo materijalnih stvari te su bili navikli čuvati baš sve što su koristili, višak grana oblikovali su u kružne vijence
Ništa manje važan nije bilo ni materijal od kojeg su se izrađivali. Zimzeleno drveće gledalo se s poštovanjem jer je, za razliku od listopadnog, bilo otporno na sve vremenske prilike, a naročito oštre zime. S obzirom na to da je u Europi bilo obilje takvog drveća, naročito u sjevernim i istočnim predjelima, ljudi su ih počeli unositi u svoje domove. Za njih je to bio simbol snage, ustrajnosti, pa i nade.
Zašto se na vijenac stavljaju četiri svijeće?
Kada se spoji ta neuništivost zimzelenog drveća i savršenstvo kružnog oblika, dobiva se simbol vječnog života. Kod kršćana je, pak, također bio i simbol nade jer su još od kraja 16. stoljeća, u iščekivanju Božića, unutar vijenca stavljali po jednu svijeću koja je predstavljala svjetlo koje Isusovo rođenje donosi čovječanstvu.
Korak dalje otišao je, kako se najčešće smatra, njemački luteranski pastor Johann Hinrich Wichern, koji je navodno osmislio običaj paljenja četiriju svijeća tijekom četiriju adventskih nedjelja. U početku su te svijeće bile i određenih boja.
Prve tri najčešće su bile ljubičaste te su predstavljale nadu, mir i ljubav, dok je posljednja, četvrta svijeća, najčešće crvene boje, simbolizirala radost novog života koju je Isus prenio na sve nas svojim žrtvovanjem na križu. No kako su svijeće od bijelog voska često bile znatno jeftinije, mnoga su kućanstva palila samo tu jednu na sam Badnjak kako bi pozdravila Isusovo rođenje.
Od svojih vrlo skromnih početaka, adventski vijenac s godinama je postao neizostavni dio predbožićnih priprema. Šire mase prihvatile su ga u 19. stoljeću, a smatra se da je tome najviše pridonijela engleska kraljica Viktorija nakon svoje udaje za njemačkog princa Alberta. Prihvativši njemačke običaje, proširila ih je i Engleskom, ali i svim krajevima kojima je tadašnje kraljevstvo vladalo.
Slijedom velikih seoba Europljana u Ameriku, napose početkom 20. stoljeća, ti su se običaji počeli širiti i Novim svijetom, a posebno iskustvo unošenja tog jedinstvenog ukrasa bogate povijesti u naš dom zadržalo se i do danas.
