Pušku nosile i žene
Nakon višednevnih priprema, prikupljanja pomoći, niza odobrenja UNPROFOR-a, Armije BiH i bošnjačkih političkih dužnosnika, konvoj je ipak krenuo. A putovanje je trajalo punih deset dana. Taj konvoj bio je doslovno konvoj spasa, kako su ga Hrvati Lašvanske doline označavali i još uvijek se tako označava. Uz važnu medicinsku opremu, lijekove, hranu i druge potrepštine, možda najvažnije od svega – taj je konvoj donio nadu da će oko 80.000 Hrvata iz tog smrtonosnog obruča ipak ostati živo i spašeno. Jer, potpunu tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi. Znali su to i opkoljeni Hrvati, znali su da samo svojom hrabrošću, odlučnošću, nadčovječnim naporima, prolivenom krvlju moraju braniti svoje najmilije, svoj dom, svoju rodnu grudu. A s domicilnim Hrvatima to su s istim žarom, hrabrošću i odlučnošću činili i prognani i opljačkani Hrvati iz Zenice, Travnika, Jajca, Kotor Varoši, Kaknja…, njih desetak i više tisuća koji su nakon progona utočište našli u Lašvanskoj dolini. A pušku je nosio svatko tko je to fizički mogao, od 15 pa do 70 i više godina, među njima i više stotina hrabrih i odlučnih žena. Jedan od sudionika toga puta bio je i Herman Vukušić mlađi, koji se svaki put prisjeti te, jedne od najvećih pobjeda. Pobjede dobra. – Na tom mučnom putu mnoštvo je priča, junaka koji nisu dobili svoj prostor, mnogima od njih nikada ni nećemo moći reći hvala. Ali postoji jedna priča, od nekih pomalo i zaboravljena, a mlađe generacije vjerojatno nisu ni čule za nju. Priča je to o konvoju “Bijeli put za Novu Bilu”, akciji za koju ni njezini akteri u trenutku samog odvijanja radnje nisu znali kakvu težinu ima niti su bili svjesni da su gledali smrti u oči, a sve kako bi pomogli najugroženijima, stanovnicima Lašvanske doline, njih 80 tisuća – naveo je. – Mi smo krenuli, došli u Novu Bilu, za ljude je to bila psihološka hrana, oduševljenje, spoznaja da nisu sami. Cijela je Hrvatska bila u tome, od Zagreba, Dubrovnika, Osijeka, Splita, nema tko se nije priključio – ili osobno ili kroz pomoć koju su poslali. Tragedija je da je na dan povratka konvoja 22. prosinca prema našem teritoriju bošnjačka vojska pokrenula veliku ofenzivu i iskoristili su prolazak konvoja za vojnu akciju – objasnio je Vukušić. Taj put je, nažalost, završio time što je Ante Vlaić poginuo, a još pet osoba bilo je ozlijeđeno.
Krvavi Badnjak
Pola konvoja ostalo je zatočeno zbog opasnosti za život u bazi UNPROFOR-a u Gornjem Vakufu odnosno Uskoplju. Pregovori kako će se polovina ljudi prebaciti trajali su jako dugo i UN je inzistirao da oni nastave dalje kamionima, što su iz Bijelog puta odbijali jer su znali da će biti žrtava i tražili su da se to napravi u oklopnim vozilima te je na kraju UN pristao. U Novoj Biloj i Bosni Srebrenoj po dolasku konvoja nastalo je oduševljenje, a ljudima se u opkoljenoj hrvatskoj enklavi, što je najvažnije, vratila nada. Nada da nisu sami, ali i osjećaj da bi uskoro agresija na njihove života mogla završiti. Na putu natrag ubijen je vozač Ante Vlaić, a zabilježeno je više oružanih incidenata koje su izveli pripadnici Armije BiH, čak i unatoč tome što je imao pratnju međunarodnih mirovnih snaga. Sutradan, nakon što je konvoj napustio Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, bošnjačka Armija BiH izvela je pokolj u Križančevu Selu, kada su se Hrvati ponovno vratili u surovu realnost rata. Tek nakon 30 godina taj je zločin procesuiran te je osuđen samo jedan bivši pripadnik Armije BiH.