Fra Stipo Karajica nije dočekao 30. obljetnicu Bijeloga puta, najvećeg humanitarnoga projekta u posljednjem ratnom košmaru u Bosni i Hercegovini. Preminuo je prije nepuna tri mjeseca, no zauvijek je ostao zapisan kao jedan od najvećih humanitaraca, ali i sam sudionik konvoja pomoći Novoj Biloj i Bosni Srebrenoj, piše Večernji list BiH. Fra Stipo je, uz Hermana Vukušića starijeg, dr. Slobodana Langa i dr. Miru Jakovljevića, bio jedan od glavnih pokretača povijesnog humanitarnog konvoja za spas hrvatskog naroda opkoljene Lašvanske doline, koji je bio na rubu potpunog nestanka. Naime, na jučerašnji dan prije 30 godina 90-ak kamiona ispunjenih humanitarnom pomoći krenulo je iz Zagreba prema Hrvatima središnje Bosne kojima je prijetila katastrofa nakon mjeseci bjesomučnih napada i agresije pripadnika bošnjačke Armije BiH na njihova stoljetna ognjišta. Branitelji i civili bili su na izmaku snaga, bez dovoljno hrane, vode, lijekova, liječnika…

Pušku nosile i žene

KUBAT AUTOMOBILE

Nakon višednevnih priprema, prikupljanja pomoći, niza odobrenja UNPROFOR-a, Armije BiH i bošnjačkih političkih dužnosnika, konvoj je ipak krenuo. A putovanje je trajalo punih deset dana. Taj konvoj bio je doslovno konvoj spasa, kako su ga Hrvati Lašvanske doline označavali i još uvijek se tako označava. Uz važnu medicinsku opremu, lijekove, hranu i druge potrepštine, možda najvažnije od svega – taj je konvoj donio nadu da će oko 80.000 Hrvata iz tog smrtonosnog obruča ipak ostati živo i spašeno. Jer, potpunu tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi. Znali su to i opkoljeni Hrvati, znali su da samo svojom hrabrošću, odlučnošću, nadčovječnim naporima, prolivenom krvlju moraju braniti svoje najmilije, svoj dom, svoju rodnu grudu. A s domicilnim Hrvatima to su s istim žarom, hrabrošću i odlučnošću činili i prognani i opljačkani Hrvati iz Zenice, Travnika, Jajca, Kotor Varoši, Kaknja…, njih desetak i više tisuća koji su nakon progona utočište našli u Lašvanskoj dolini. A pušku je nosio svatko tko je to fizički mogao, od 15 pa do 70 i više godina, među njima i više stotina hrabrih i odlučnih žena. Jedan od sudionika toga puta bio je i Herman Vukušić mlađi, koji se svaki put prisjeti te, jedne od najvećih pobjeda. Pobjede dobra. – Na tom mučnom putu mnoštvo je priča, junaka koji nisu dobili svoj prostor, mnogima od njih nikada ni nećemo moći reći hvala. Ali postoji jedna priča, od nekih pomalo i zaboravljena, a mlađe generacije vjerojatno nisu ni čule za nju. Priča je to o konvoju “Bijeli put za Novu Bilu”, akciji za koju ni njezini akteri u trenutku samog odvijanja radnje nisu znali kakvu težinu ima niti su bili svjesni da su gledali smrti u oči, a sve kako bi pomogli najugroženijima, stanovnicima Lašvanske doline, njih 80 tisuća – naveo je. – Mi smo krenuli, došli u Novu Bilu, za ljude je to bila psihološka hrana, oduševljenje, spoznaja da nisu sami. Cijela je Hrvatska bila u tome, od Zagreba, Dubrovnika, Osijeka, Splita, nema tko se nije priključio – ili osobno ili kroz pomoć koju su poslali. Tragedija je da je na dan povratka konvoja 22. prosinca prema našem teritoriju bošnjačka vojska pokrenula veliku ofenzivu i iskoristili su prolazak konvoja za vojnu akciju – objasnio je Vukušić. Taj put je, nažalost, završio time što je Ante Vlaić poginuo, a još pet osoba bilo je ozlijeđeno.

Krvavi Badnjak

Pola konvoja ostalo je zatočeno zbog opasnosti za život u bazi UNPROFOR-a u Gornjem Vakufu odnosno Uskoplju. Pregovori kako će se polovina ljudi prebaciti trajali su jako dugo i UN je inzistirao da oni nastave dalje kamionima, što su iz Bijelog puta odbijali jer su znali da će biti žrtava i tražili su da se to napravi u oklopnim vozilima te je na kraju UN pristao. U Novoj Biloj i Bosni Srebrenoj po dolasku konvoja nastalo je oduševljenje, a ljudima se u opkoljenoj hrvatskoj enklavi, što je najvažnije, vratila nada. Nada da nisu sami, ali i osjećaj da bi uskoro agresija na njihove života mogla završiti. Na putu natrag ubijen je vozač Ante Vlaić, a zabilježeno je više oružanih incidenata koje su izveli pripadnici Armije BiH, čak i unatoč tome što je imao pratnju međunarodnih mirovnih snaga. Sutradan, nakon što je konvoj napustio Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, bošnjačka Armija BiH izvela je pokolj u Križančevu Selu, kada su se Hrvati ponovno vratili u surovu realnost rata. Tek nakon 30 godina taj je zločin procesuiran te je osuđen samo jedan bivši pripadnik Armije BiH.