Ruska invazija na Ukrajinu, zemlju čiji branitelji uspješno odolijevaju mnogo snažnijem, uvježbanijem i opremljenijem neprijatelju, uvelike podsjeća na zbivanja u posljednjem ratu u središnjoj Bosni gdje su postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane uspjele obraniti enklavu u gotovo nemogućim uvjetima, posve okruženu, od višestruko brojnijih snaga bošnjačke Armije BiH, piše Večernji list BiH.
Takvo herojstvo u Lašvanskoj dolini vjerojatno je i mnogo veće s obzirom na to da je mjesecima bila posve prometno izolirana i povezana sa slobodnim teritorijem tek zračnim mostom. Ukrajinu napada oko 150.000 ruskih vojnika s kopna, mora i iz zraka s desetak puta više oklopa, zrakoplova, plovila. Istodobno, središnju Bosnu mjesecima je branilo samo oko 15.000 hrabrih vojnika, a napadalo ih je stalno 70.000 pripadnika bošnjačkih snaga, među kojima je bilo i oko 2000 mudžahedina.
Vance-Owenov plan
Rat za središnju Bosnu uslijedio je u jeku mirovnih pregovora o preustroju zemlje sukladno Vance-Owenovu planu. Hrvatska strana smatra kako je bošnjačka strana potpuno odsijecanje središnje Bosne započela već u siječnju 1993. godine, kada je zauzela prometnice na području Uskoplja. Sve češći incidenti prerastali su u zločine, a plan etničkog čišćenja pokušalo se provesti u svakoj srednjobosanskoj općini, od Bugojna i Uskoplja, preko Lašvanske i Lepeničke doline, Zenice, Vareša, Kaknja do Žepča i Usore. Glavninu svojih snaga Armija RBiH preusmjerila je u središnju Bosnu koju je s više svojih korpusa, u čijem su sastavu bili i mnogobrojni borci iz islamskih zemalja mudžahedini, držala pod opsadom više od godinu dana.
Od proljeća do kraja 1993. godine Armija BiH pokrenula je najžešće ofenzive u više strateških pravaca u dolinama Lašve i Lepenice te dolinom rijeke Bosne, dijeleći prostor Operativne zone HVO-a Središnja Bosna na nekoliko enklava, koje su dodatno bile rascjepkane kako je rat odmicao. Gdje god su to uspjeli, pripadnici Armije RBiH i mudžahedini, koji su bili u njezinu sastavu, ostavljali su krvave tragove svojih zločina nad civilnim pučanstvom, kao i nad pripadnicima HVO-a.
Prema podacima hrvatske strane, s prostora središnje Bosne protjerano je 110.000 Hrvata, od 331 logora i mjesta zatočenja Armije BiH, njih 238 bilo je u središnjoj Bosni, a kroz njih je prošlo 10.000 Hrvata. Opljačkano je i spaljeno 12.000 hrvatskih kuća i druge imovine, devastirano i uništeno 67 crkava, 74 katoličke kapele, 41 prateći crkveni objekt, devastirana su dva franjevačka samostana, a minirano čak 71 katoličko groblje. Ubijena su i dvojica svećenika u Fojnici.
Oko 140.000 Hrvata u enklavama Lašva, Lepenica i Žepče branilo je 15 tisuća vojnika Zbornog područja Vitez HVO-a protiv 70 tisuća vojnika i mudžahedina. Brojni su zločini počinjeni nad Hrvatima središnje Bosne. I dok je Haaški sud u presudi šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne, ali i u predmetu protiv još nekolicine hrvatskih dužnosnika presudio da su počinjeni ratni zločini nad bošnjačkim civilima i vojnicima, dotle su brojni zločini nad Hrvatima ostali posve neprocesuirani pred tim Haaškim sudom.
Vjerojatno i zbog činjenice što su brojni mudžahedini stigli u BiH upravo pod krinkom dijela međunarodnih mirovnih snaga. Dusina, Šušanj, Ovnak, Gusti Grab, Maljine, Bikoši, Guča Gora, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Kiseljak, Željezno Polje, Višnjica Gaj, Borovica, Bugojno, Zenica, Travnik, Vitez, Žepče, Busovača, Fojnica, Vareš, Kakanj – samo su neka od mjesta u kojima je zločine počinila Armija BiH, navode hrvatski izvori.
Jednako tako vrlo mali broj počinitelja ratnih zločina osuđen je pred domaćim sudovima u BiH. Ugledni američki časnik Charles Schrader čak je napisao knjigu o hrvatsko-bošnjačkom sukobu u središnjoj Bosni. On tvrdi da su Bošnjaci napali Hrvate planirano – o čemu je bošnjačko vodstvo u Sarajevu donijelo odluku već u jesen 1992. godine.
Po njemu, apsolutna je nepravda odgovornost za rat u središnjoj Bosni pripisivati Hrvatima koji su se nalazili u stupici te bili svakodnevno izloženi agresiji i zločinima. Schrader je pak zaključio kako je bošnjačka strana uspjela dobiti propagandni rat stječući status žrtve, dok je u isto vrijeme prešućivala i prikrivala sve što je za nju moglo biti nepovoljno.
