“Prije svega želim reći da osobno ne poznajem tu obitelj. Također mogu osobno reći kako je potrebno trajno raditi na tome da se takve stvari ne događaju bilo kome, a posebno ne onima koji su u pojedinoj sredini manje brojni. Jako je važno da otvorenost prema drugima i drugačijima bude vidljiva u svakodnevnom životu kao i u javnosti i na tome treba trajno raditi. Većina u pojedinoj sredini pokazuje svoju istinsku moć upravo otvorenošću prema drugima i drugačijima. Osobno smatram da bi ovaj ili bilo koji konkretan čin trebalo ispitati i prema njemu se postaviti na ispravan odnosno na pravedan, a ne na opravdavajući način. Ako se ne želi ići putem pravde, onda je svaki čin moguće opravdati što nije dobar i ispravan put”, istaknuo je mons. Tomašević.
Na upit što po njemu znači ova prijetnja, kaže kako mu se čini ispravnim da svatko treba snositi odgovornost u skladu sa zakonom te “da je svakako potrebno nastojati spriječiti slične prijetnje u budućnosti”
Komentirajući stavove gradonačelnice Benjamine Karić u ovome, ali i prijašnjim istupima na društvenim mrežama vezanim za blagdane koji nam dolaze, mons. Tomašević kaže kako javna riječ ima posebnu težinu.
“I osobno sam primio poruke pojedinih katolika u Sarajevu koji izražavaju čuđenje takvom reakcijom. Kao dugogodišnji građanin Sarajeva volio bih da uvijek imam gradonačelnika ili gradonačelnicu kojim ću se moći ponositi. Uključujem u svoje molitve i sadašnja poštovanu gradonačelnicu da pronađe uvijek dobre i ispravne riječi i da uvijek dobro govori i dobro čini. Naravno, to nije uvijek lako. Ne želeći dijeliti savjete, mogu reći kako se osobno nastojim postaviti u situacijama kada ne pronađem prave riječi ili ne reagiram na ispravan i dobar način. Nastojim reći: pogriješio sam, a ne pravdati ono što nisam dobro rekao ili učinio. I to ljudi redovito razumiju i u takvom slučaju svaka daljnja prepirka prestaje jer svi mi znamo da nitko nije nepogrešiv. Volio bih da i mi širom Bosne i Hercegovine govorimo i činimo dobro posebno onima različitima i manje brojnima pokraj sebe jer takvi se, bez obzira o kojem je narodu riječ, nerijetko osjećaju da su pod pritiskom većine s kojom žive, a u isto vrijeme zaboravljeni od većine u vlastitom narodu”, pojasnio je.
