Tragedija, bijes, uhićenja, policijska brutalnost i neviđeni građanski otpor – tako bi se u najkraćim crtama mogla opisati godina koja je u Novom Sadu i Srbiji uslijedila nakon stravičnog urušavanja nadstrešnice na Željezničkom kolodvoru. Tog kobnog 1. studenog 2024. godine, betonska konstrukcija srušila se i usmrtila 16 osoba, pokrenuvši lavinu događaja koji su duboko potresli državu. Tugu je ubrzo zamijenio gnjev zbog izostanka odgovornosti, a ulice su postale poprište borbe za pravdu, piše 021.rs.
Kobni petak i prve reakcije
Sve je stalo u petak, 1. studenog 2024. u 11:52, kada se betonska nadstrešnica Željezničkog kolodvora u Novom Sadu srušila na 17 osoba. Na mjestu je poginulo 14 ljudi, uključujući i djecu, dok je dvoje kasnije podleglo ozljedama u bolnici. Dok su spasioci izvlačili žrtve, Infrastrukture željeznice Srbije priopćile su kako nadstrešnica nije bila predmet rekonstrukcije u sklopu obnove kolodvorske zgrade. Slično je tvrdio i kineski konzorcij CRIC-CCCC, navodeći da su radove izvodili strogo prema građevinskoj dozvoli. Proglašeni su dani žalosti, a Više javno tužiteljstvo u Novom Sadu potvrdilo je broj žrtava.
Iste večeri, u obraćanju naciji, predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je: “Znam samo da 60 godina tu nadstrešnicu nismo renovirali, kada smo sve renovirali, samo nju nismo, zašto – ne znam, netko će valjda pružiti odgovore”. Odgovornost je prebacio na projektante. Dok je on govorio, građani su se spontano okupljali na Trgu slobode u Novom Sadu, paleći svijeće i ostavljajući poruke s pitanjima “tko je kriv” i zahtjevima za “ostavke”.
Od tuge do gnjeva: Prosvjedi i ostavke
Već 2. studenog, inženjer geologije Zoran Đajić, koji je radio na rekonstrukciji, javno je demantirao tvrdnje vlasti, rekavši da su se na nadstrešnici izvodili radovi te da je još u ožujku 2023. upozoravao na nepravilnosti. Istog dana, ispred Vlade Srbije u Beogradu osvanuli su otisci crvenih šaka, simbol “krvavih ruku” vlasti, koji će postati znak prosvjeda. Prvi prosvjed održan je već 3. studenog u Beogradu, a prvi veliki prosvjed u Novom Sadu 5. studenog. Tisuće građana prošetale su do Gradske kuće, gdje su izbili neredi – zgrada je gađana bojom, razbijani su prozori, a policija je iznutra bacala suzavac. Ubrzo su uslijedila masovna privođenja prosvjednika.
Pod pritiskom javnosti, 5. studenog ministar građevinarstva Goran Vesić podnio je ostavku, tvrdeći da odlazi “čiste savjesti”. Kasnije, 20. studenog, ostavku je podnio i Tomislav Momirović, ministar trgovine i bivši ministar građevinarstva u vrijeme rekonstrukcije, kao i direktorica “Infrastrukture željeznice Srbije” Jelena Tanasković. Dan kasnije, uhićeno je 11 osoba povezanih s projektom, uključujući Vesića i Tanasković.
Prosvjedi tijekom kolovoza eskalirali su u otvorene sukobe s policijom i pristašama SNS-a, a zabilježeno je i potezanje pištolja na građane od strane pripadnika specijalne jedinice “Kobre”.
Jesen u znaku nasilja i optužnica
Rujan je obilježila do tada neviđena policijska brutalnost. Nakon što su dekani uz pomoć policije pokušali prekinuti blokade fakulteta, 5. rujna organiziran je veliki prosvjed “Srbijo, da li se čujemo?” u Novom Sadu.
Policija je upotrijebila ogromne količine suzavca, za koji su studenti kasnije utvrdili da se radilo o opasnijem CN suzavcu, a deseci građana su ozlijeđeni i uhićeni. Više javno tužiteljstvo u Novom Sadu 16. rujna ponovno je podiglo dorađenu optužnicu protiv 13 osoba.
Europski parlament je 22. listopada usvojio rezoluciju o Srbiji, u kojoj se izražava zabrinutost zbog represije i poziva na transparentno provođenje pravnih postupaka. Konačno, 24. listopada, nakon više od sedam mjeseci, svih šest aktivista optuženih za rušenje ustavnog poretka pušteno je iz kućnog pritvora.
